Pripovijest započinje Slavkom, koji je u braku s Afrikankom, ističući brojne izazove s kojima se susreću u mješovitim brakovima. Ovi sindikati sve su prisutniji u suvremenom društvu, a problemi s kojima se suočavaju sve su samo ne jasni. Mogu se pojaviti značajni izazovi, osobito kada je u pitanju roditeljstvo, budući da djeca često mogu doživjeti društvenu stigmatizaciju. Najbolji primjer ovog scenarija je priča o Slavku Filipoviću, Hrvatu koji je tijekom 1970-ih, dok je boravio u Africi, odlučio obrijati glavu.
- Oženio se ženom koju je sreo na Mauricijusu. Kako bi zadržali svoj tradicionalni način života, odlučili su se preseliti u Namibiju, budući da je njihov brak — između bijelca i onoga što je on nazivao domorotkinjom — smatran nezakonitim. Kada su pokušali kćer upisati u vrtić suočili su se s rasnom diskriminacijom. U pismu poslanom medijima 1985. godine otkrio je situaciju u kojoj se nalazi njegova obitelj. Živim u Namibiji, koja se nalazi u jugozapadnoj Africi.
Izraz Jugozapadna Afrika kolonijalni je pojam koji označava njezin zemljopisni položaj, dok je Namibija, što na lokalnom jeziku znači “pustinja”, odabrana kao službeni naziv nakon oslobađanja zemlje od kolonijalne dominacije i njenog uspona kao neovisne nacije. Prošlo je skoro šest godina otkako smo moja obitelj i ja došli u ovu zemlju i sada smo, uz moju troipolgodišnju kćer, jedini predstavnici hrvatskog iseljeništva u ovom narodu.
- Drugih Hrvata ovdje nema. Prije našeg dolaska udala sam se na malom otoku u Indijskom oceanu po imenu Mauricijus, mjestu poznatom po svojim prirodnim ljepotama i turizmu, koje se u Americi često uspoređuje s Havajima. Moja supruga potječe s prethodno spomenutog otoka kao izvorna Kreolka, što nas je dovelo do spoznaje da zbog njezine boje kože nije bilo moguće zamišljati budućnost u Južnoj Africi, gdje sam do tada radio.
Unatoč tome što je naš brak bio u skladu s načelima svetog katoličkog zakona i u skladu s odgovarajućim procedurama, još uvijek se smatrao nezakonitim i nepriznatim u toj zemlji. Započeli smo naš brak zavjetom pred Bogom, s namjerom da ne živimo u skrivanju poput bjegunaca od južnoafričkih vlasti, već da stvorimo zajednički dom, da prođemo kroz ista vrata i slavimo zajedno u istoj crkvi, moleći se istom Bog.
- To je bila motivacija našeg dolaska u zemlju nakon ukidanja zakona o takozvanim mješovitim brakovima 1978., kao i ukidanja drugih zakona koji su degradirali dostojanstvo pojedinca kao Božje tvorevine. U prvim godinama našeg boravka nismo se suočavali s izazovima. Sklopili smo prijateljstva između različitih nacionalnosti i etničkih pripadnosti, uključujući i često provjeravane Afrikanere, koji se nazivaju Boers.
Nakon nešto više od dvije godine dobili smo kćer kojoj smo se oboje radovali. Nadalje, dobili smo dokument iz Pretorije koji pokazuje da je naša kći klasificirana kao bijela. Moja klasifikacija proizlazi iz mog rasnog identiteta kao bijelca i činjenice da moja majka nije dio nijedne priznate rasne skupine u južnoj Africi. Kako bismo izbjegli da naše dijete bude klasificirano kao obojeno (važno je napomenuti da se u Južnoj Africi “Obojeno” piše velikim slovom!), pobrinuli smo se da bude rođeno na Mauricijusu.
- Naša je kći sada dovoljno narasla i razvila se da se ove godine kvalificira za upis u vrtić. Govori afrikaans, koji je varijanta nizozemskog, uz engleski, jezik koji je naučila od svoje majke, i naš zajednički hrvatski, koji poboljšava našu komunikaciju. Dječji vrtić nalazi se nedaleko od kuće koju smo nedavno kupili i prilično je šarmantno uređen s obzirom na malo naše naselje. Međutim, to je samo za bijelu djecu, izričito označeno kao “net vir blankes”.
Prolazeći često i gledajući dvadesetak male djece u igri, kćeri bih spomenula da će im se uskoro pridružiti u vrtiću. Mislila sam da neće biti problema jer je vrtić namijenjen bijelcima, a moja kći, unatoč nešto tamnijoj puti, posjeduje istu dokumentaciju u kojoj je označena kao “bijelka”. Dok sam radio u Južnoafričkoj Republici, supruga je jedno jutro naše dijete za ruku odvela u vrtić s ciljem da ga upiše. Prikupila je sve potrebne dokumente i uputila se u ured ravnatelja.
- Po dolasku objasnila je razlog svog posjeta i predala bitnu papirologiju. No, umjesto da se usredotoči na njezine podneske, on ju je osobno otpustio, navodeći da je njezin upis nemoguć zbog boje kože njezine majke. Kao odgovor, moja supruga je rekla: “Ako je to istina, onda molim vas da to napišete i potpišete.” Nekoliko dana kasnije dobili smo dopis da je slučaj revidiran i da mlada djevojka nije klasificirana kao bijela osoba. Moja je supruga skrenula pozornost na ovaj slučaj uredniku lokalnog tjednika “Windhoek Observer”, koji je odlučio objaviti detalje.
Nažalost, moja mlada kći nije jedini primjer raznolikosti u pigmentaciji kože; postoje mnoge usporedive situacije u cijeloj zemlji. Odgovorni često izbjegavaju odgovornost, a pokušaji traženja pravde pokazuju se nedjelotvornim, kako stoji u pismu: “kadija te tuži, kadija ti sudi”. Također je spomenuo da, iako je njegova kći naposljetku primljena u vrtić, to nije bilo po njezinom izboru, već u katoličku školu pridruženu crkvi.
