Stanimir Joković, podrijetlom iz požeškog kraja, osoba je koja je veći dio svog života posvetila pustinjačkom životu na planini Maljen. Njegovo neobično putovanje, koje traje više od pet desetljeća, počelo je kada je Stanimir u dobi od dvadeset godina odlučio napustiti svoje selo i potražiti utjehu u divljini.
- Drugi su ga okarakterizirali kao fanatika, osobu obuzetu vlastitim brigama, koja se dobrovoljno udaljila od društva zbog jedinstvene težnje. Njegova samonametnuta izolacija više je nalikovala životima divljih stvorenja nego ljudskim. Na mnogo načina on utjelovljuje suvremenu iteraciju srednjovjekovnih pustinjaka, poput Petra Koriškog.
Stanimir je pedeset godina boravio u šumovitim predjelima planine Maljen, točnije u predjelima poput Male i Velike Zajčice, namjerno se klonivši ljudske interakcije. Unatoč naporima seljana da ga ponovno integriraju u društvo i potaknu njegov povratak u selo, on je stalno odbijao njihove pokušaje. Kako bi se prehranio, skupljao je lišće i suhe grane dok je također lovio divlje životinje. Njegovo postojanje vrtjelo se oko šume, s minimalnim angažmanom u civilizaciji.
- Jedini pokazatelj njegove prisutnosti bili su rijetki odlasci u mlinove, gdje bi kriomice nabavio šaku ječma ili kukuruza. Tijekom godina, Stanimir je stekao reputaciju po svom potpunom izbjegavanju ljudske interakcije. Prema riječima mještana, gajio je veći strah od ljudi nego od divljih zvijeri, zbog čega je izbjegavao svaki oblik kontakta s ljudima. Njegovo područje samoće suočilo se s potencijalnim poremećajem tek kad su seljani prokrčili put kroz šumu; no i u toj se okolnosti Stanimir uspješno povukao dalje u dubinu divljine.
Stanimir je boravio u skromnoj zemljanoj zemunici, bez vrata i prozora, koja je dočaravala bit drevnih skloništa. Njegova nastamba nije bila ukrašena, sadržavala je samo najnužnije stvari kao što su lonac za kuhanje i drvena žlica. Na svom imanju održavao je voćnjak uz nekoliko manjih parcela zemlje, uzgajajući različito voće i povrće u ograničenim količinama, dovoljnim da ne umre od gladi.
- Novinarka NIN-a uspjela je locirati Stanimira uz pomoć njegova rođaka Milivoja, koji je bio jedini s kojim je pustinjak povremeno razgovarao. Nakon što su ga otkrili, Stanimir je sjedio na stablu i s nevjericom ih promatrao. Unatoč sramežljivosti i sklonosti povlačenju, spustio se i započeo razgovor s novinarkom. Njegov način govora bio je visok i nepovezan, što je ukazivalo na potpunu odvojenost od konvencionalnih oblika komunikacije s drugima.
Njegova nevjerojatna fizička snaga i odlučnost omogućile su mu da izdrži teške uvjete planine. Čak i nakon što je u tri odvojena navrata doživio uništenje svoje zemunice, svaki put ju je ponovno izgradio i ustrajao u svom postojanju unutar divljine.
- Mnogi ga smatraju fenomenom, a njegova je priča zaintrigirala ne samo javnost već i stručnjake iz područja medicine, sociologije i filologije. Stanimirov životni stil služi kao osebujna ilustracija pojedinca koji se može potpuno odvojiti od civilizacije i živjeti na način koji podsjeća na primitivna društva.
