Zoran Matić, otac Saše i Dejana, prvi put se obratio medijima povodom svojih sinova. “Bile su prekrasne i ovdje su imale brojne prijatelje. Primjerice, za vrijeme rastanaka znalo ih je po dvadesetak djece željno iščekivati kad bismo došli. Bilo je to nevjerojatno iskustvo, svi su ih obožavali, a ta ljubav ostala je i danas.
- Oni su obični pojedinci koji su dobro odgajani; kaže se, odgoj počinje kod kuće i to je, vjerujem, vidljivo“, kaže Zoranov otac. Kada ga pitaju kako su se ponašali kao djeca, odgovara: Pokazali su izvanredno ponašanje i iskazali poslušnost. Iako sam zadržao nešto stroži pristup, njihova spremnost da slušaju bila je za svaku pohvalu i to je prihvatljivo. “Odmah po navršenoj dobi počeli su se upuštati u razgovore, samo su uključili radio da puste glazbu, i to je sve.
Dok je Saša malo napredovao, Dejan ne zaostaje za njim po glasovnim sposobnostima Ipak, Saša uživa veću popularnost zbog svog ranijeg starta, najviše mi je žao što Dejan nije završio fakultet, a ja to sebi ne mogu oprostiti. moga sela.” Na upit o svom strožem pristupu, posebice u pogledu nužnosti završetka škole, odgovara: – Priznate su njihove obveze, a ja sam zadržao strogi pristup njihovoj zaštiti.
- Bitno je bilo shvatiti da kada pojedinac kaže da je nešto zabranjeno, to je doista zabranjeno, te razumjeti razloge koji stoje iza takvih zabrana. Dopuštanje djeci da dominiraju situacijom i ponašaju se kako žele ne proizlazi iz obilja ljubavi. Ovo je razlog njihovog odgoja. No, kako su sazrijevali, Sasha mi je primijetio: “Cale, bio si u pravu u svemu”, iako im se tijekom njihova djetinjstva moje odluke možda nisu činile sasvim primjerenima.
Kako napominje Zoran, otac Matićevih, kućanstvo je stalno bilo ispunjeno svirkom i pjesmom. U tom društvu Saša je s tri godine počeo svirati malu rusku harmoniku koju je dobio od majke, a sam je naučio svirati. Nakon toga, kad smo se preselili u Beograd, upisao je glazbenu školu, što ga je uputilo na put koji je krenuo onako kako je i trebao. Zoran je zatim prepričao izazove s kojima su se susreli njegovi sinovi, istaknuvši da im je prelazak iz Drvara u Beograd bio prilično težak.
- “Suočili su se doista s velikim izazovima. Nakon našeg preseljenja u Beograd, dvanaest puta godišnje sam s njima putovao u Drvar. Ove godine, međutim, dolazim šesti put. Nastojao sam im pružiti sve što život nudi, a oni zaista nikad mi ništa nije nedostajalo”, kaže otac Zoran. 3121283-screenshot5-ff-copy.jpg Prema Zoranovim riječima, nakon završetka školskih dana došlo je vrijeme za nastupe i kazališne predstave, tijekom kojih nije osjećao nikakav strah.
Saša je svoju pjevačku karijeru započeo po klubovima diljem Beograda, gdje je vrlo brzo stekao afirmaciju i etablirao se kao istaknuta ličnost. Malo tko nije došao iz publike čuti njegov nastup. Oni koji su ga imali zadovoljstvo slušati često su primjećivali: “Top. Zoran nam je iskreno ispričao izazove s kojima se susreo tijekom njihovog odrastanja te nam je rekao: – Smatram se najsretnijim čovjekom zbog načina na koji sam ih odgojio – izjavio je otac poznate braće.
- “Izrazio sam da bi me jako uznemirilo saznanje da posjedujete kompleks koji proizlazi iz vaše nesposobnosti da vidite. Postoje daleko teži izazovi. Dakle, oni su odgajani da vode normalan život, što je od najveće važnosti. Koje su okolnosti dovele do gubitka vida? Moja supruga i ja smo iscrpili svaki mogući put u našoj potrazi za odgovorima. Putovali smo u Njemačku i posjetili Rim. Profesor, koji nam je bio primarni kontakt, bio je šef oftalmološke klinike u Rotterdamu.
Izrazio sam želju da ga tamo posjetim, ali mi je rekao da će doći u Herceg Novi. Kad smo se sreli, prenio je direktnu i otrežnjujuću istinu: “Njihov vid je ozbiljno ugrožen; predozirani su kisikom. Otrovani su.” Srećom, primijetio je: “To je moglo rezultirati oštećenjem mozga.” Sretan aspekt ovog nesretnog događaja je taj što je, iako su izgubili vid, pokazao da trenutačno nigdje u svijetu ne postoji lijek.
- Izjavio je: “Radim na tome; ako se nešto razvije, kontaktirat ću vas i obavijestiti vas.” Njihov vid ostaje nepopravljivo oštećen. Prvih šest mjeseci Dejan i Saša posvetili su boravku u Zagrebu, gdje su bili na intenzivnoj njezi. – U Zagrebu su proveli šest mjeseci. Kao što to često biva na intenzivnoj njezi, medicinske sestre bi rekle: “Idemo popiti kavu; kisik može pričekati, nema veze.”Dok im pomaže u nevolji, trud im peterostruko nadoknađuje kad ima u izobilju.
Ova situacija utjelovljuje tragediju, uz osjećaj odgovornosti i sve to… – navodi Zoran, otac poznatih pjevačice, te nastavlja: Po našem dolasku iz Zagreba u otpusnim listama jasno je stajalo da su djeca zdrava i prava, bez uočenih nedostataka. Po povratku kući promatrao sam njihove reakcije na zvukove i rekao svojoj ženi: “Nešto nije u redu.” Odbacila je moju zabrinutost, sugerirajući: “Još su mali.”
- No, nakon mjesec dana ponovno smo posjetili Zagreb i čim smo ušli u ordinaciju, dvije su liječnice, jedna starija i jedna mlađa, uzviknule: “Joj, što ste učinili djeci? Vaša djeca ne vide!” Odgovorio sam: “Došao sam se raspitati o tome.” Kao osiguranik iz Beograda, sutradan smo naknadno otišli na Institut za majku i dijete, gdje nas je dočekao profesor Jovićević i rekao: „Idioti, što su napravili?
