U ovom članku otkrivamo priče koje stoje iza najvećih hitova naših pevača. Dok neke od njih impresioniraju, inspirišu i zabavljaju, jedna će vas posebno potresti i dirnuti pravo u srce, pokazujući koliko emocija i stvarnih životnih događaja krije muzika koju volimo…
Blic podsjeća da iza najvećih balkanskih hitova stoje priče koje su često intimnije i bolnije nego što se naslućuje iz refrena. Dovoljno je prisjetiti se kako je Toma Zdravković, poslije dugog kafanskog jutra sa prijateljem Zoranom Radmilovićem, došao sebi i na salveti složio stih koji će odzvanjati decenijama: „E, moj brate, Cigani me prate…“.
U tom prizoru sabrana je čitava poetika boemske tuge: vino, rane koje „peglaju“ trubači, prijateljstvo koje se ne mjeri satima nego pjesmama. Nisu sve anegdote ovako bezbrižne; neke nose teret čežnje koja se ohladila u stvarnom životu, kao što je priča o Leli Vranjanki: ljepoti iz Vranja koja je, gotovo slučajno, postala muza kompozitoru Draganu Tokoviću. Njena rečenica poslije mnogo godina — da je najveća ironija što je pjesma obilježila sve osim njenog života — zvuči kao kratka lekcija o tome kako umjetnost katkad voli više od ljudi.
- U istu vitrinu spada i „Selma“. Pesnik Vlado Dijak ispratio je djevojku na voz, podigao kofer i, dok je kompozicija krenula, onaj brzi, gotovo roditeljski usklik sa perona — „Ne naginji se kroz prozor!“ — pretvorio se u stihove koje će Bijelo dugme kasnije utisnuti u kolektivno pamćenje. S druge strane, nad pjesmom „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ lebdi sjenka kafića, boemije i polemike: Drago Kuđić, tiha figura koja je svoje stihove izgovarala za kafanskim stolom, navodno je s tugom pratio kako se njegova poezija utapa u tuđem naslovu i tuđem akordu. Bilo je to vrijeme kad su stihovi putovali brže od ugovora, a kafane znale presuditi čiju će istinu pamtiti uši, a čiju papiri.
U sredini priče, Kurir predočava kako su ljubavne biografije postajale gorivo najvećih refrena. Bora Đorđević je, nakon rastanka sa manekenkom Biljanom, u dahu ispisao dvije himne poraza i prkosa: „Ostani đubre do kraja“ i „Dva dinara, druže“. U tim stihovima nema zavijanja pod velom — eruptivna, ponekad gruba emocija pretvara lični slom u zajedničko pjevanje.
- Sasvim drugačije, a opet jednako filmski, nastala je „Lepa Mara“: putni predah na planinskoj krivini, kafu nosi djevojka čije ime ostaje u uhu, a svestrani Miroslav Čonkić, opijen vizurom i trenutkom, zapisuje skicu koja će kasnije postati evergreen; Nedeljko Bilkić prepoznaje melodiju u tim stihovima kao da je slušao svjetla koja gore iznad doline.
U narodno-rok mitologiji regiona uvijek ima mjesta i za tragične notne fusnote. Priča koja se veže uz pjesmu „Čiji su ono svatovi“ govori o paru koji nikad nije dočekao svoj dan, o mladosti koja je izbrisana na putu do probnog vjenčanja; legenda o nastanku „Tu noć kad si se udavala“ prepričava srebrni ubod ironije — bend svira, a svatovi su njeni. Onda su tu i urbane tvene o „dvije verzije kraja“, sa surovim epilogom koji ponekad kruži po predanjima publike. Pop pjesma, čini se, postaje arhiva odjeka: u nju upada ono što je preveliko da bi stalo u običnu rečenicu.
Ni pop-industrija nije imuna na sudare ega i poetika. Balašević je „Opaticu“ predao na muziku, a Bregović je, vjerujući u „lakši ulaz“ u uši, promijenio naslov u „Mađarica“. Jedna riječi, dovoljno da se zapali spor oko autorstva sensibiliteta, pa i javna izvinjenja: pokazna vježba koliko naslov može promijeniti nagib čitave pjesme.
- Sličan sloj melankolije nosi i „Bacila je sve niz rijeku“ Indexa, koju publika pamti kao priču o ljubavi koja nije stigla do oltara; Davorin Popović, navodno, godinama kasnije ugleda siluetu koja ga vrati u prošlost pa siđe među ljude tokom koncerta — potraga ostaje bez ishoda, a pjesma preuzima posao pamćenja.
U korijenu velikih balada često je jedna osoba. „Tamara“ Borisa Novkovića krenula je iz empatije prema prijatelju koji je ostao sam i zvao pjesmu kao pismo. Glas je odradio ono što ne mogu savjeti ni prekor: uzvratio je oproštajem. Drugačija, teža linija vodi do pjesme „Ona spava“, koju tradicija veže uz tragičan događaj iz sedamdesetih; gadna činjenica koju ne može podnijeti ni papir ni melodija. Stihovi Velizara Šofranca stali su na mjesto gdje vijesti prestaju da budu „nečija tužna priča“ i postaju ogledalo društva.
U Merlinovoj „Da šutiš“ pulsira drugov glas — Eldin Huseinbegović, koji je, suočen sa bolešću voljene Emke, umjesto cvijeća i nakita odlučio pokloniti joj album. „Da mogu vratiti vrijeme, opet bih je oženio“, reći će pred publikom; ta rečenica, recitovana bez patetike, objašnjava zašto neke pjesme živimo kao da su naše. Nisu to tek akordi; to su oblici šutnje koje se izgovaraju pjevanjem.
- Kako godine prolaze, jasno je da su nastanci hitova često mješavina slučajnosti i nužnosti. Nekad je to rano jutro i preduga noć, nekad peron i kratak uzvik, nekad kafana u kojoj se pjesnik svađa sa svijetom i sređuje rimu, nekad nerazjašnjeno autorstvo, a nekad nečiji odlazak koji pjesmu pretvara u zid sjećanja.
Neke su nastale „u dahu“, za pet minuta; druge su se, kao grumen koji treba zahlađenje, krčkale godinama dok nisu našle pravi glas. U svim tim varijantama zajedničko je jedno: pjesma se dogodi kad život postane prevelik za običan govor.
- Na kraju, Nova.rs ističe da su ovi naslovi opstali jer u njima ima više od melodije: ima kapi stvarnosti koju je svako bar jednom osjetio. Pjesme koje su “natjerale da se pusti suza”, da se „povede čaša i poslije slomi“, nisu tu da bi držale predavanje, nego da bi stajale uz čovjeka zapisane u visini srca. Ako ne znamo kako su nastale, možda je i bolje: kad se priča dokraja demistifikuje, gubi se dio čarolije.
Ali dobro je znati da iza tih refrena stoje ljudi od krvi i kostiju, boemi i sanjari, marljivi zapisivači stvarnosti, oni koji su se usudili da pretvore tuđu ili svoju bol u zajednički refren. Zato te pjesme ostaju — ne zato što su savršene, nego zato što su na vrijeme rekle ono što mnogi nisu umjeli.
