Talija Milošević, biokemičarka s doktoratom znanosti, svoje je obrazovanje dala iznad svega, čak i dok je plesala u raznim renomiranim grupama. Danju se posvetila učenju i briljirala u akademskom radu, dok je noću blistala kao prava zvijezda na pozornici. Trenutačno s ponosom ima doktorat na prestižnom sveučilištu Ludwig-Maximilians u Njemačkoj i radi kao direktorica u tvrtki za medicinske proizvode.
Ipak, najdraža i najznačajnija uloga joj je uloga majke kćeri tinejdžerice Mili. Postoji dio mog života o kojem radije ne govorim, ne zato što se sramim što sam igrač, već zato što je tragičan događaj bacio sjenu na sva ostala sjećanja. Moj odgoj nije bio zaštićen; umjesto toga, dogodila se usred burnih devedesetih. Bilo je to vrijeme ekstrema, gdje sam, kao i ostatak društva, doživljavao i padove i pobjede. Neki kažu da sam počeo igrati prije nego što sam naučio hodati. Bez obzira na to, bio sam igrač i kad sam kao student briljirao u akademskom smislu, a i prije nego što sam nastavio karijeru u biokemiji.
Danju bih učio, a noću igrao. Ovo sam ja. I do mirovine sam nastavio igrati uz nju – tu izuzetnu ženu neviđene ljepote, Kseniju Pajčin. Talija je u svojoj objavi na mreži “X” ogolila dušu i ispričala da je odrastala daleko od zaštićene, ali da je pored sebe imala vjernog prijatelja s kojim je proživljavala i uspone i padove života. S dubokom ljubavlju i povjerenjem podijelio sam s njom značajne godine svog života. Preko nje sam dobio uvid u stvarnost svijeta izvan granica akademske zajednice, gdje se s izazovima mora suočiti s nepokolebljivom hrabrošću i oštrom sviješću. Naučila me važnosti osobnog razvoja i stalne borbe protiv predrasuda.
Možda niste bili svjesni moje strasti za igranjem, koja se može činiti kontradiktornom na temelju ovog posta. Međutim, koliko dobro doista poznajemo one oko sebe? Nismo ograničeni na krute kategorije; mi smo višestruka bića, koja obuhvaćaju cijeli spektar životnih boja i nijansi. I mi smo žene, ujedinjene zajedničkom snagom. Prošlo je skoro 14 godina otkako su mom dragom prijatelju tragično slomljena krila. Moja ljubav prema njoj ostaje nepokolebljiva. I dok je od 2002. godine sreću pronašla u Njemačkoj, i dalje joj je zadovoljstvo pripremati srpske delicije. Vesele je duge šetnje, a često s obitelji uživa u odlascima u kino, na izložbe i na koncerte klasične glazbe, iako voli i intenzivnije zvukove. Godine 2001. završila je studij na Kemijskom fakultetu u Beogradu usred kaosa bombardiranja.
Ovo iskustvo u njoj je probudilo čežnju da potraži svjetliju budućnost izvan svoje domovine. Prilika za nastavak znanstvenih nastojanja u Njemačkoj, poznatoj po svojoj izvrsnosti, pokazala se ključnom. Naoružana samo kreditom od stotinjak eura i dvije deke, otisnula se u inozemstvo s odlučnošću da svoje snove pretvori u stvarnost. Dok je početna faza predstavljala svoje izazove, ona je ustrajala i trijumfirala, živeći život kakav je oduvijek zamišljala. Nasuprot tome, odlazak moje najbliže suputnice Ksenije Pajčin zauvijek je promijenio moje biće, a tuga traje već 14 godina. Dok sam pohađao srednju školu i bio najbolji učenik u razredu, noći bih provodio uživajući u ritmu diskoteka. Sve te godine imala sam privilegiju nastupati uz svoju dragu prijateljicu, pokojnu Kseniju Pajčin, u raznim pop grupama. Rijetko govorim o tom razdoblju, možda zbog tragičnog gubitka mog prijatelja.
Utjecaj tog događaja zauvijek će biti nepremostiv, ali lekcije naučene tijekom tih godina bile su neprocjenjive: neustrašivo se suočiti s izazovima, koračati naprijed s nepokolebljivom odlučnošću i ostati vjeran sebi”, podijelila je Talija sa “Zavodnom” i dalje napomenula. : Od najranijih sjećanja uronjena sam u svijet plesa. Neki čak kažu da sam počela plesati prije nego što sam prohodala. Tijekom svoje osnovne škole počela sam sudjelovati na plesnim natjecanjima i imala sam priliku vidjeti Kseniju kako nastupa. Međutim, istinski smo se zbližili tek kad smo oboje napunili petnaest godina. Zajedno smo izabrani na audiciji za renomiranu grupu ‘Beat Street’. Kako je vrijeme prolazilo, Ksenia i ja smo prešli u drugu grupu pod nazivom ‘Patka’. To mi je omogućilo da se više usredotočim na studij kada sam krenuo na fakultet 1996.
Kad god je Kseniji hitno trebao plesač, ja bih uskočio i nastupao s njom tijekom njene solo karijere. Naš posljednji zajednički ples održao se na mojoj oproštajnoj zabavi prije mog odlaska u Njemačku 2002. Uspomene koje vežem uz sve nevjerojatne pojedince iz Beat Streeta, kao i Daču iz Ducka i talentirane pjevače s kojima sam imao zadovoljstvo plesati uz Kseniju , ostavile su trajni utjecaj na moj život. Svi su bili iskreni, odani i neokaljani pojedinci kojima sam neizmjerno zahvalan i još uvijek gajim duboku ljubav, unatoč vremenu koje je prošlo. Čak i kad sam doktorirala, misli su mi odlutale natrag na njih i krivudavu stazu kojom je krenuo moj život, poput rijeke. Ova će sjećanja zauvijek ostati u meni, kao dokaz moći plesa i povezanosti koju stvara.
