Na dan komemoracije Halida Bešlića mnogo naroda je došlo da sa poštovanjem isprati legendu na drugi svet, ali pored javnosti tom danu su se priključile i mnogobrojne zvezde i Halidove kolege. U nastavku Vam donosimo mišljenje Enisa Bešlagića o čitavoj organizaciji tog dana…
Legendarni glumac Enis Bešlagić pojavio se na komemoraciji povodom odlaska Halida Bešlića i tom prilikom govorio na način koji je duboko dotakao sve prisutne. On nije bio samo govornik, već neko ko je vlastitim emocijama i iskustvima približio sliku čovjeka kojeg mnogi nisu lično poznavali, a ipak su ga osjećali kao bliskog. „Blic“ navodi da je Bešlagić upravo kroz svoje riječi podsjetio javnost da Halid nije bio samo muzičar, nego simbol ljudskosti i zajedništva.
Bešlagić je u svom emotivnom obraćanju prisjetio se trenutka kada je stigao s puta, jer je prethodno igrao predstavu u Rozenhajmu. Upravo tamo, zajedno s publikom, obilježio je uspomenu na Halida. To, kako je rekao, nije bila samo klasična komemoracija, nego narodna, spontana i iskrena. Ono što je istakao jeste da su u Njemačkoj 12. oktobra na ulicama bili ljudi koji nikada nisu ni sreli Halida Bešlića, ali su ga osjećali kroz njegove pjesme i emocije koje je unosio u muziku. Takva snaga umjetnika, naglašava Bešlagić, rijetko se viđa i teško se zaboravlja.
- Posebno ga je zadivila činjenica da su mladi, čak i oni koji možda nisu odrasli uz Halidove pjesme, organizovali okupljanja, tražili dozvole u Minhenu i Salzburgu, nosili zvučnike po ulicama i pjevali njegove hitove. Oni, kako je rekao, možda nisu poznavali Halida lično, ali su osjetili njegovu energiju i toplinu. To je bio dokaz da Bešlićeva muzika i njegov duh prevazilaze granice i vrijeme. U obraćanju, Bešlagić je jasno pokazao da mu nije bilo dovoljno da Halid bude ispraćen samo u tišini i protokolu. On je, kako sam priznaje, „bacio grudvu iz hira“, jer je želio da narod osjeti i pokaže koliko im je značio. „Kurir“ piše da je upravo ta spontanost bila ono što je obilježilo atmosferu 12. oktobra – ljudi su se sjećali Halida ne samo kroz tugu, već kroz radost i emocije koje im je ostavio.
Nakon uvodnih riječi, Bešlagić je prešao i na kritiku. Obraćajući se umjetničkoj sceni Sarajeva, upitao se zašto se moralo čekati da on sam pokrene ideju okupljanja i obilježavanja. Smatrao je da se od ljudi koji su toliko bliski Halidu očekivalo više inicijative i energije. Njegova poruka bila je jasna: nije dovoljno biti pored velikog čovjeka i slikati se s njim, a onda u ključnim trenucima ostati po strani.
- Govoreći o Halidu, Bešlagić ga je opisao kao čovjeka nesagledivih dimenzija, „dijamanta“, ali je upozorio da blizina dijamantu ne znači da svako automatski sija istim sjajem. „Dijamanti su i u rukama lopova i kolekcionara“, poručio je glumac, naglašavajući da je Halid bio jedinstven i da njegova veličina ne pripada onima koji su ga koristili za vlastitu promociju. Time je uputio jasnu kritiku onima koji su se poslije njegovog odlaska počeli kititi njegovim imenom, iako nisu istinski bili uz njega dok je bio živ. Posebno emotivan dio govora odnosio se na Halidovu porodicu. Obraćajući se Dini i njegovim najbližima, Bešlagić je kazao da ne treba da žale, jer je Halid svoj život živio ispunjeno i dostojanstveno. Žaliti, kako je rekao, trebaju oni koji nisu znali njegovu pravu vrijednost dok su imali priliku. Njegove riječi izazvale su snažnu reakciju u sali, jer su podsjetile sve prisutne koliko je važno biti čovjek dok je neko živ, a ne tek kada ga više nema.
Ono što je dodatno dočaralo snagu Bešlagićeve poruke jeste kontrast između njegovog ličnog bola i sposobnosti da taj bol pretvori u poruku zajedništva. Njegovo svjedočenje pokazalo je da Halid nije bio samo umjetnik Bosne i Hercegovine, niti samo regionalni simbol, već čovjek kojeg je narod širom svijeta prepoznavao kao „svog“. „Nova.rs“ naglašava da su upravo takvi govori ono što ostaje urezano u pamćenje, jer prelaze granice običnog protokola i postaju životne lekcije.
Bešlagić je kroz svoje riječi opisao Halida kao osobu koja ga je najviše fascinirala svojom ljudskošću, čak i onda kada nije znao ko je on zapravo. Prisjetio se kako je Halid znao sjediti tiho, bez potrebe da bude u centru pažnje, a opet je svojim prisustvom osvajao ljude. To je, istakao je, najveća lekcija koju je ponio od njega – da prava veličina ne traži pažnju, ona je jednostavno prisutna.
- Takođe, podsjetio je javnost da Halid nije pripadao samo Sarajevu niti Bosni, već svima koji su ga slušali. Njegova muzika je prelazila granice i ujedinjavala ljude na način na koji rijetko koji umjetnik može. Upravo zbog toga, Bešlagić je smatrao da je potrebno da se 12. oktobra osjeti istinska katarza – trenutak kada emocije obuzimaju i one koji ga nisu poznavali lično, ali su ga doživljavali kroz pjesmu i emociju. Kritički ton njegovog govora, iako je bio usmjeren na umjetničku scenu, nosio je i dublju poruku o društvu u cjelini. Postavio je pitanje: koliko puta u životu propuštamo da cijenimo ljude dok su među nama, a tek nakon njihovog odlaska shvatimo šta su nam značili? Ta poruka, iako jednostavna, duboko je rezonovala kod prisutnih.
Bešlagićev govor bio je kombinacija bola, ponosa, ljutnje i zahvalnosti. On je, na svoj prepoznatljiv način, kroz emotivne rečenice i slikovite metafore uspio prenijeti atmosferu i poruku koja će dugo odjekivati. Halid Bešlić ostaje upamćen ne samo kao velikan muzike, već i kao čovjek čija je dobrota ostavila trag na generacije.
Na kraju, poruke koje je Enis Bešlagić podijelio nisu bile samo uspomena na jednog čovjeka, već i opomena svima. Da cijenimo svoje ljude dok su živi, da pokazujemo poštovanje u pravom trenutku i da budemo svjesni da veličina ne pripada samo popularnosti, nego i ljudskosti. Njegov govor je bio emotivna mapa kroz koju su mnogi mogli prepoznati vlastite propuštene trenutke, ali i inspiraciju da ne ponove iste greške.
