Tema današnjeg članka donosi jednu nevjerovatnu priču o čovjeku za kojeg mnogi tvrde da je prevario vrijeme i promijenio način na koji gledamo ljudsko tijelo i granice života. Ono što je počelo kao obična porodična drama pretvorilo se u misteriju koja već decenijama zbunjuje ljekare, naučnike i sve one koji su čuli za njegov slučaj.
Jakov Ciperovič nekada je bio sasvim običan čovjek koji je živio mirnim životom u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Radio je kao električar, imao porodicu i svakodnevicu sličnu hiljadama drugih ljudi. Nije se razlikovao ni po čemu posebnom, niti je mogao naslutiti da će jedan događaj potpuno promijeniti njegov život i učiniti ga predmetom brojnih rasprava i teorija.
Sve je počelo krajem sedamdesetih godina kada su problemi u njegovom braku postali sve ozbiljniji. Njegova supruga bila je opsjednuta sumnjama i ljubomorom. Vjerovala je da je Jakov vara, a te misli su s vremenom postajale sve opasnije. Umjesto razgovora i smirivanja situacije, emocije su dovele do tragedije koja je mogla završiti smrću.
Jedne večeri, dok je Jakov pio alkohol, njegova žena mu je navodno u piće sipala kalijum-cijanid, jedan od najopasnijih otrova. Ubrzo nakon toga njegovo tijelo je počelo otkazivati, a on je pao u stanje koje je šokiralo ljekare. Srce mu je prestalo raditi, a prema medicinskim podacima bio je klinički mrtav gotovo sat vremena.
Za većinu ljudi to bi značilo kraj. Nauka tvrdi da mozak bez kiseonika ne može preživjeti toliko dugo bez ozbiljnih posljedica. Međutim, upravo tu počinje dio priče koji je Jakova pretvorio u misteriju.
- Kada se kasnije prisjećao tog perioda, tvrdio je da nije osjećao tamu niti potpuni nestanak svijesti. Govorio je da je sebe posmatrao odozgo, kao da lebdi iznad bolničke sobe. Tvrdio je da nije bio vezan za svoje tijelo, već da je postao neka vrsta svjetlosne energije koja se kretala kroz prostor.
Opisivao je ogromnu spiralu kroz koju je prolazio i govorio da je bila ispunjena nevjerovatnim informacijama koje ljudski um teško može objasniti. Oko sebe je vidio druga bića sastavljena od svjetlosti i energije. Vjerovao je da ta bića postoje mnogo duže nego što ljudi mogu zamisliti i da nisu pripadala našem svijetu.
Nakon gotovo sedam dana kome, Jakov se konačno probudio. Međutim, ono što je uslijedilo bilo je jednako šokantno kao i sama klinička smrt.
Kada je otvorio oči, osjećao se kao stranac u vlastitom tijelu. Dodirivao je lice, ruke i noge, ali imao je osjećaj da ne pripadaju njemu. Ljekari su bili iznenađeni njegovim oporavkom, ali niko nije mogao objasniti šta se zapravo dogodilo tokom tog jednog sata kada je bio praktično mrtav.
Prava neobičnost počela je tek kada se vratio kući.
- Jakov je ubrzo shvatio da više ne može spavati. Bez obzira koliko bio iscrpljen, njegovo tijelo mu nije dopuštalo da zaspi. Pokušavao je leći, ali je imao osjećaj kao da ga neka nevidljiva sila podiže i tjera da ustane. Lijekovi za spavanje nisu pomagali, niti sredstva za smirenje.
Najviše što je mogao postići bilo je kratko stanje nalik blagoj omamljenosti, ali pravi san nikada nije dolazio. Dani i noći počeli su se stapati u jedno. Nesanica je trajala sedmicama, zatim mjesecima, a onda godinama.
U očaju je pokušavao iscrpiti tijelo fizičkom aktivnošću. Satima je radio sklekove, trenirao i forsirao sebe do granica izdržljivosti, nadajući se da će konačno osjetiti umor. Međutim, umor nije dolazio.
Vremenom se pomirio sa činjenicom da njegovo tijelo funkcioniše drugačije od tijela drugih ljudi. Ali tada je primijetio još nešto neobično — nije stario.
Dok su njegovi prijatelji dobijali bore, sijedu kosu i probleme povezane sa godinama, Jakov je izgledao gotovo isto kao krajem sedamdesetih. Ljudi koji su ga sretali nakon mnogo godina ostajali su zbunjeni njegovim izgledom.
Ta činjenica privukla je pažnju brojnih stručnjaka. Ljekari, naučnici i alternativni iscjelitelji pokušavali su pronaći objašnjenje za njegovo stanje. Prolazio je kroz različita testiranja, ali rezultati nisu pokazivali ozbiljne zdravstvene probleme. Naprotiv, prema mnogim analizama bio je potpuno zdrav.
Ipak, otkrivene su određene neobične karakteristike njegovog organizma.
- Utvrđeno je da obje hemisfere njegovog mozga rade istovremeno, što nije uobičajeno kod većine ljudi. Takođe, njegova tjelesna temperatura stalno je bila niža od prosječne i iznosila oko 34 stepena. Neki stručnjaci vjerovali su da bi sporiji metabolizam mogao biti razlog zbog kojeg sporije stari.
Poređenja su išla toliko daleko da su ga neki upoređivali sa kornjačama, životinjama poznatim po dugom životnom vijeku i sporom metabolizmu. Međutim, Jakov nije bio spor niti trom čovjek. Naprotiv, bavio se sportom, vježbao jogu i vodio veoma aktivan život.
Pored svega toga, počeo je pisati poeziju i govoriti o životu na potpuno drugačiji način. Tvrdio je da nakon iskustva kliničke smrti više ne gleda svijet istim očima. Smatrao je da čovjek nije samo tijelo, već mnogo više od toga.
Njegova priča godinama izaziva podijeljena mišljenja. Jedni vjeruju da je riječ o medicinskom fenomenu koji nauka još nije objasnila, dok drugi smatraju da je sve povezano sa psihološkim promjenama nakon teškog trovanja i kome.
Ipak, bez obzira na različita mišljenja, slučaj Jakova Ciperoviča ostao je jedna od najneobičnijih priča o čovjeku koji je, barem prema tvrdnjama onih koji ga poznaju, uspio pobijediti umor, san i možda čak samo vrijeme
