U braku smo pet godina, a naše dijete ima tek godinu dana. Do prije mjesec dana život nam je bio divan. Dok sam se vraćala s posla, susjeda me zaustavila prije nego što sam stigla ući u stan. Inzistirala je da je saslušam jer je imala nešto značajno za podijeliti. Ukratko, otkrila je da je moja žena bila nevjerna i osjećala se prisiljenom progovoriti zbog grižnje savjesti.
- Prema njezinim riječima, gotovo svaki put kad sam na poslu, neki muškarac dođe u naš stan. Iako je vjerojatno da bi 90% vas odbacilo susjedine tvrdnje kao lažne, ja sam joj odlučio vjerovati. Po ulasku u sobu, moj prvi zahtjev ženi bio je test za utvrđivanje očinstva, na što je ona briznula u plač i optužila me da sam bezobrazan i odbojan jer ne vjerujem u nju.
Rezultati testa na kraju su otkrili da dijete NIJE moje, što je nažalost, ali činjenica. Na kraju je priznala da je bila nevjerna, a sada se nalazimo u procesu razvoda. Ipak, tvrdite da su muškarci poput nas, koji traže takve testove, nepristojni zbog nepovjerenja u naše partnere…
BONUS TEKST
Milivoje Vuković sa TV Beograd slučajno je jedne noći zatekao dječaka obavijenog snijegom i okruženog divljim životinjama, koji je virio kroz šuplja vrata na tadašnjem hotelu “Tara”. Izašavši iz sjene, dječak je sjeo za stol, gledao televiziju, a zatim nestao natrag u hladnoći i tami.
Svojim starim, seljačkim ruhom oštro se isticao među ostalima. Nije mogao naručiti osim ako mu pokrovitelj nije ponudio nešto kupiti. “Nastojim izbjegavati interakciju s ljudima i umjesto toga se više bavim životinjama. Moj strah se povećava kada se bavim medvjedom, pogotovo ako je s njegovim mladuncima, jer će postati agresivan.
U takvim situacijama nađem se kako tražim krivo drvo, ali medvjed neće napraviti tu grešku, jer se ja medvjeda ne bojim, jer oni uglavnom ne napadaju, ja ću im zazviždati i onda pobjeći rascijepi iksan u trenu“, prisjećao se petnaestogodišnji Petar Živanović 1966. godine iz sela Račanska Šljivovica, gdje sam provodio zime u trošnoj brvnari čuvajući ovce. “Vodio sam ih kroz kanjon, spuštajući se nekoliko rubova dok nismo stigli do vode.
Bog pita koliko smo se spustili. Dali su mi novac, ponudili čak pet banaka, ali sam odbio njihove ponude jer sam želio da cijene iskustvo jer sam im bio i vodič“, ispričao je Petar koji je ljeto provodio u branju jagoda za prodaju ispred hotela, zadovoljan što će zaraditi koji dinar.
Prošlo je 57 godina od priče koja je pogodila Jugoslaviju. Ovog ljeta Petra smo zatekli u Bajinoj Bašti, mjestu daleko od nedaća s kojima se suočavaju seljaci i sirotinja. Procvjetao je u svakom pogledu – život je uspostavio u Švicarskoj, gdje živi sa svojom Milunkom, dvoje djece i troje unučadi. Nevjerojatno, sve je to postigao koristeći samo svojih deset prstiju, iako je imao samo četiri razreda škole.
Petar je ispričao: „Učitelj Mile Gazdić kaznio me je što nisam dobro učio. Nakon toga sam pobjegao iz škole u šumu, gdje sam skupio raž s polja i odnio je na kamen u šumi, prostro je po zemlji i na Sve oko sebe spavao sam vani jer sam se bojao vratiti kući, znajući da će me roditelji tući.” Ispričao je to Petar dok je sjedio na tronošcu u brvnari u kojoj su još bili polomljeni krevet, plava peć i stari šporet, a sve smo to prepoznali iz emisije “Trezor.
Sada priznaje da ga je patnja odvela u planine. “Završila sam četvrti razred, a realnost je bila da me otac više nije mogao izdržavati. Imala sam dvije sestre koje su također bile mučenice kao i ja. Djeca seljaka su bila mučenici. Sjećam se da nisam imala ni cipele. Činilo mi se da život ne postoji .
A onda je bilo: ‘O, Petre u Taru, čuvaj ovce.’ Nisam osjetio nikakav strah, ova djeca zemlje su hrabri pojedinci”, ispričao je Petar za “Kurir” prepričavajući svoj put od zaseoka Živanovići u selu Rača, koji je trajao sat i po do kolibe – Cerje. Sokolina, a zatim Račanska Šljivovica. “Kad nađem malo više vremena, uputim se u hotel gledati televiziju. Promatrao sam sukob između Sjevernih Vijetnamaca i Amerikanaca. Vidio sam Amerikance kako iz helikoptera skaču u Sjeverni Vijetnam.
Svjedočio sam kako muče zatvorenike, tuku ih i truju , i bacati ih u vodu“, prepričao je Petar 1966. godine, osvrćući se na iskustva iz djetinjstva. Brojni pojedinci posjeduju puške koje mogu ubiti medvjeda. Međutim, realnost je takva da ako bi netko ubio medvjeda, suočio bi se sa kaznom od sto tisuća kuna. Nasuprot tome, ako bi medvjed ubio čovjeka, obitelj dobiva samo pedeset tisuća. Nisam siguran kada bi moglo doći do rata, ali izgleda da ljudi više traže medvjeda za borbu nego čovjeka.
