Luis je poznati pjevač narodnjaka koji je također majstor jazz muzike. Svi su čuli neke njegove hitove i saradnju sa Flamingosima. Danas svi znamo za njega, ali ćemo vam otkriti par dirljivih detalja njegovog života.
Luis, renomirani pjevač, zauvijek će biti slavljen zbog svojih bezvremenskih pjesama, no samo je nekolicina pojedinaca svjesna izuzetne plemenitosti koja je prebivala u ovom talentiranom glazbeniku. Više od četiri desetljeća glazba Ljubiše Stojanovića Luisa prožima naše živote, osvojivši milijune gledatelja na YouTubeu i postavši neizostavan dio repertoara kafanskih svirača.
Ima moć potaknuti ljude na ples, iskusiti radost, pa čak i pustiti pokoju suzu. Međutim, ono što ostaje uglavnom nepoznato jest da je svojim dobrotvornim radom uvelike pridonio dobrobiti i odgoju brojne djece bez roditelja u malom gradu na istoku Srbije.
- Prema riječima Zdenke Tomić, novinarke iz Negotina, prvi koncert ove glazbenice osebujnog imidža i interpretacije, održan 1996. godine, zauvijek će joj ostati urezan u sjećanje. Naime, sav prihod od koncerta namijenjen je djeci iz Doma “Stanko Paunović”.
Prema Tomićevim riječima, na prvom koncertu djeci bi recitirao pjesmu Miroslava Antića Plavi čuperak, a za kraj bi na pozornicu izveo moju djecu uz pjesmu Dunjo. Unatoč tome što je prošlo više od desetljeća od tragične prometne nesreće u kojoj je Luis poginuo, Negotinci su i dalje ponosni što se uvijek sjećao grada u kojem je započeo svoj glazbeni put.
Prema riječima Maje Stojanović, Luisove kćeri, ona ističe da je njen otac uvijek imao prioritet da prati svoje emocije, što je svima važna lekcija, prenosi BBC na srpskom. Tijekom godine Tomić i njegovi prijatelji u više su navrata velikodušno darivali djecu odjećom, školskim priborom i glazbenim instrumentima. Jednog dana u dvorište Doma stiglo je poznato lice s prepoznatljivom bradom i toplim osmijehom, iskrcavajući iz svog automobila stotinjak potpuno novih tenisica.
Tomić je u srpskom intervjuu za BBC prepričao dirljive trenutke kada je iznenada posjetio njihov Dom, svjedočio njihovim izrazima radosti i suzama, a sve bez traženja pažnje medija. U znak priznanja za njegov doprinos ukazana mu je prestižna čast proglašenja počasnim građaninom Negotina na značajnom desetom humanitarnom koncertu 2006. godine.
Tomić se rado prisjeća kako je često obećavao da će uskoro posjetiti Dom, da bi stigao nekoliko trenutaka kasnije s mnoštvo darova u rukama. Djeca bi se nestrpljivo okupila oko njega, pronalazeći utjehu u njegovom krilu. Pretvorili su sobu u ono što su od milja zvali Luisova glazbena soba, ispunivši je instrumentima koje je on velikodušno dao.
U znak zahvalnosti poklonili su mu zajedničku fotografiju ukrašenu ilustracijama i srdačnim porukama. Godine 1999. službeno su mu dodijelili titulu počasnog štićenika Doma. “Živo se sjećam njegove neizmjerne radosti kada je primio ovo priznanje, koje je nadmašilo čak i pohvale koje je dobivao za svoja glazbena postignuća.
- Duboko je odjeknulo s njim jer je izviralo iz nevinih i iskrenih srca njegovih najmlađih suputnika. Isti ti pojedinci željno su iščekivali dovršetak košarkaškog igrališta u Domu, projekt koji je Luis osobno financirao“, prisjeća se Tomić.
Milomirka Cica Jovović, štićenica Doma za djecu bez roditeljskog staranja od 1963. godine, prisjeća se da je sam poziv 1996. godine i predlaganje humanitarnog koncerta ispod Doma kulture “Stevan Mokranjac” bio dovoljan da ga nepokolebljivo prihvati. Posvetivši svoj život kulturnom razvoju grada, iskoristila je svoje dugogodišnje prijateljstvo s Luisom kako bi pomogla onima u potrebi, uključujući nove pojedince i djecu bez roditeljske skrbi.
Prema riječima Jovovića, po dolasku u Dom susreo se sa više od stotinu djece koja su bila odlučna da sama krče svoj put do sreće. Prema njegovim riječima, Luis je bio dio obitelji koju su činili majka, otac i brat, a dane je provodio u parku Doma. Jovović se rado prisjeća kako je podržavao njihovo odrastanje, prihvaćajući sve aspekte njihovih života za koje je prepoznao da su izvan njihove kontrole, dijeleći pritom njihova mladenačka iskustva.
Tijekom svog osnovnog školovanja, Luis je živio u Negotinu dok se na kraju nije preselio u Niš kako bi pohađao srednju glazbenu školu. U Domu se Jovović rado prisjeća dana kada je sa svojim prijateljima Slobodanom Šunderićem i Milošem Mišom Radojevićem subotom u hladu stoljetnih kestenova na platou organizirao prva plesna druženja.
Jovović je u intervjuu za BBC na srpskom jeziku iskazao duboku ljubav prema Ljubiši, ističući međusobni osjećaj pripadnosti i povezanosti. Rođen u Leskovcu 1952. godine, u svijetu glazbe bavi se od 1970. godine. Njegov obrazovni put vodio ga je da osnovnu školu završi u Negotinu, a srednju glazbenu školu u Nišu. Kasnije je nastavio studij na Fakultetu glazbene umjetnosti u Beogradu. Album prvijenac iz 1980. godine pod nazivom “Ne kuni me, ne roži me, majko” postigao je zapaženu dijamantnu nakladu.
Svoj uspon do slave ostvario je jedinstvenim spojem jazza i srpske etno glazbe, ali nije samo njegov glazbeni talent plijenio pozornost. Mnogi se prisjećaju i njegovog nezaboravnog izgleda, kojeg karakteriziraju obrijana glava, stilizirana brada i lepršave tunike. Prema riječima Marka Stojanovića, sina Luisa, koji je također glazbenik, Luis je imao sposobnost spajanja različitih glazbenih žanrova i pritom zbližavanja ljudi.
Kada je razgovarao s BBC-jem na srpskom, rekao je da tijekom njegovih nastupa u tom području pojedinci dosljedno izražavaju kako se povezuju s njegovom glazbom na osobnoj razini. Bez obzira na njihove glazbene preferencije, bilo da se radi o folku, jazzu ili rocku, Luis služi kao ujedinjujuća sila koja odjekuje sa svima.
Godine 1984. izlazi njegov drugi album pod nazivom “Duda” koji dostiže platinasti status i dominira glazbenim ljestvicama u Jugoslaviji. Za života je objavio ukupno 14 albuma, ostavivši iza sebe zbirku dragih pjesama koje su postale kafanski klasici, među kojima su “Mećava”, “Dunjo moja”, “Sve osim tuge dijeli”, “Obriši suze, mala moja”. ”, “Suze u oku”, “Opa, Opa” i “Moj život je moje blago.
- Kad Maja Stojanović šeta Skadarlijom, poznatom ulicom prepunom najpoznatijih beogradskih kafana, nerijetko uhvati djeliće tih priča. Govoreći na srpskom za BBC, izrazila je svoju radost jer čuje njegovu pjesmu kako odzvanja iz svakog ugla i svjedoči sreći koju ona donosi ljudima.
Srce joj je preplavljeno emocijama, znajući da on nastavlja živjeti kroz svoju glazbu. U svojim sjećanjima rado se sjeća Luisa kao osobe s velikim smislom za humor i razigrane naravi, poput djeteta u duši. Prema njezinim riječima, dao nam je vrijedne lekcije o životu prema našim uvjetima i dao nam trajne savjete.
Njegova strast za istraživanjem i duboko poštovanje osobne slobode bili su očiti u njegovom karakteru. Marko i Maja do danas nastavljaju svoj glazbeni put uz Luisa, s kojim su se inicijalno počeli baviti glazbom; kad god bi se ukazala prilika, udružili bi snage i pružili zadivljujuće izvedbe.
- Iskustvo stati na pozornicu uz svoju obitelj je zaista izvanredno – naša je veza bila jaka i cijenio sam svaki njezin trenutak. Maja kaže kako je naša glazbena povezanost uvelike utjecala na međusobni umjetnički razvoj.
