Emir Kusturica važi za jednog od najuspješnijih i najpoznatijih režisera na našim prostorima koji iza sebe ima brojne uspješne filmove. Međutim, malo ko zna da razne uloge i glumci koji su prošli kroz njegove filmove i nisu imale tako sretan kraj.
Kreirao i dizajnirao Emir Kusturica, kuća za vješanje je pravo umjetničko djelo. Nažalost, svi glumci koji su oživjeli ovaj film dočekali su svoju smrt, podlegli su bolesti ili učincima intoksikacije. Zaronimo sada u priču koja stoji iza ove izvanredne kreacije. Emir Kusturica, poznat po svojoj sposobnosti da uoči neiskorišteni potencijal u pojedincima koje je od milja nazivao “nebrušenim dijamantima”, svjedočio je izvanrednim izvedbama ovih neiskusnih glumaca na filmskom platnu.
- Nažalost, znatan broj tih pojedinaca tragično je završio, bilo svojom voljom ili zbog nedostatka alternative. Među filmskim legendama koje su se proslavile, ali na kraju doživjele srcedrapateljni krah u Kusturičinim filmovima, ističe se jedno ime: Davor Dujmović. S nepunih 29 godina, 31. svibnja 1999., svijet se oprostio od ovog iznimnog talenta. Unatoč skoku u zvijezde s 18 godina, Dujmovićeva slava bila je kratkog vijeka jer je brzo nestao u zaboravu.
Davorov uspon do slave započeo je ulogom Perhana u Kusturičinom vrlo hvaljenom filmu “Dom za vešanje”. Unatoč skromnim počecima u Sarajevu, sanjao je da postane pijanist. Naše financijske poteškoće i nedostatak pristupa glazbenim instrumentima nisu spriječili moju snalažljivu majku, koja je uspjela uspostaviti vezu sa školskim domarom. Srećom, domar mi je velikodušno dopustio da tijekom večeri vježbam u nezaključanoj učionici. Nakon završetka školovanja, Davor je često pratio oca na živahnu pijacu Markale.
Upravo u jednom od takvih izlazaka, dok je pio osvježavajući sok u obližnjem restoranu, neočekivano mu se susreo put s Emirom Kusturićem i njegovim pomoćnikom Ćirom Mandićem. Zaintrigirani Davorovim prisustvom, uputili su mu poziv na audiciju za ulogu u filmu “Otac na službenom putu”. Igrom sudbine, njegova besprijekorna izvedba tijekom probnog snimanja savršeno ga je pozicionirala za ulogu.
Nakon što je dobio Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu za svoj izniman rad na filmu “Otac na službenom putu”, odlučio je nastaviti s upisom na cijenjenu filmsku akademiju. Nažalost, njegov početni pokušaj pokazao se neuspješnim, zbog čega je odustao od daljnje potrage u tom smjeru. U trenutku iskrenosti, zaigrano je primijetio: “Razmislio bih o pohađanju akademije samo ako bi me postavili za instruktora.
Međutim, nikada nisam imao namjeru nastaviti glumačku karijeru. Moj cilj je jednostavno bio nastaviti glumiti sve dok se meni ili publici ne umorimo od moje prisutnosti. S 18 godina neočekivano sam dobio glavnu ulogu u Kusturičinu filmu “Dom za vješanje”. Čini se kao da je sudbina imala prste na mom putu, jer mi je također bilo suđeno glumiti cijenjenog simbola romske kulture, Perhanea, u filmu “Otac na službenom putu”, uloga za koju se predviđa da će ostaviti trajno naslijeđe sljedeća dva stoljeća.
Uz usporedbe s hvaljenim glumcem Dustinom Hoffmanom i predviđanja globalnog uspjeha, činilo se da je moj put postavljen prema veličini. Međutim, neočekivani obrat promijenio je tijek moje priče. Početkom 1990-ih zatekao sam se kako se borim s ovisnošću o heroinu, očajnički sam tražio liječenje, ali nisam uspio. Ne mogu zamisliti da čak i svog najprezrenijeg protivnika podvrgnem neizrecivim užasima koji dolaze ruku pod ruku s heroinom.
U početku može početi kao puki tračak intrige ugniježđene duboko u srži nečijeg bića. Međutim, nažalost, ta se znatiželja brzo pretvara u visoku cijenu plaćenu za okove ovisnosti. Dok je rat buktio u Sarajevu, slučajno je bio tamo, a potom je otputovao u Beograd. Tijekom tog razdoblja uspješno je producirao pregršt dodatnih filmova, među kojima je najpoznatiji “Underground”. Po završetku rata preselio se u Banjaluku, a potom u Sloveniju, u pratnji djevojke.
Tijekom tog razdoblja borio se s teškom depresijom i ovisnošću o alkoholu. Iako je često izražavao svoju čežnju za globalnim skladom, nedostajalo mu je strpljenja čekati njegovo ostvarenje. Tragično, 31. svibnja 1999. tragično je okončao vlastiti život vješanjem. U pitanju je Ljubica Adžović. Emir Kusturica je u iznimno talentiranoj Romkinji Ljubici Adžović prepoznao neizmjeran glumački potencijal. Ljubica Adžović debitirala je u filmu Emira Kusturice, Dom za vešanje, gdje je besprijekorno utjelovila lik babe Hatidže.
Njezina prominentnost skočila je ovom posebnom ulogom, izbacivši je u središte pozornosti i pruživši joj izvanrednu priliku da prati cijenjenu filmsku ekipu na renomiranom filmskom festivalu u Cannesu. Kusturica je još jednom iskoristio njezin talent za svoj film Crna mačka, bijeli mačor, povjerivši joj ulogu mudre i iskusne babe Sujke, lik koji je besprijekorno utjelovila svojim izuzetnim umijećem i stručnošću. Unatoč primamljivim ponudama za uloge u Njemačkoj, sve ih je odbila i odlučila raditi isključivo s Kusturicom.
- Porijeklom iz Skoplja, Ljubica Adžović je značajan dio života provela u Baru. No, kako se njezino putovanje bližilo kraju, produžila je boravak i u Francuskoj i u Švedskoj, gdje je tumačila ulogu majke za ukupno devetero djece. Iako je bila sklona naturizmu, Ljubica je postala poznata po zadivljujućim nastupima u filmovima Emira Kusturice. Ljubicu, izuzetnu osobu, s dragocjenim nebrušenim draguljem usporedio je nitko drugi nego sam Kusturica, hvaleći njezine izvanredne prirodne sposobnosti.
Godine 2001. napustila je Crnu Goru i potražila utočište u Francuskoj, gdje je podnijela zahtjev za politički azil, vođena strahom od umiješanosti mafije. No, njezin povratak u Crnu Goru 2006. bio je kratkog vijeka, jer je nakon kraće bolesti preminula u 82. godini života. Upravo u očaravajućem gradiću Zaogradu, nedaleko od Sutomora, poznati redatelj slučajno je susreo Ljubicu, skrivenu u romskoj nastambi.
Očaran njezinim urođenim talentom i magnetskom privlačnošću, odvažno ju je odlučio ovjekovječiti na filmskom platnu. Ljubicu Adžović u svijet kinematografije uveo je Kusturica, za što je osjećala neizmjernu zahvalnost. Njezin izvanredan talent u ovom području priskrbio joj je široko priznanje kao vrlo vjerodostojnog stručnjaka.
Godine 1992. njezina iznimna postignuća nagrađena su nagradom na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu. No, unatoč velikom uspjehu u filmskoj industriji, Ljubica Adžović donijela je iznenađujuću odluku da se ponovno poveže sa svojim korijenima. Vrativši se svom prethodnom zanimanju gatare u Sutomoru, izazvala je salvu nagađanja i priča o svom životu.
Unatoč velikom potomstvu od devetero djece, nikada nije mogla pratiti točan broj, uključujući i unuke i praunuke. Radoznali umovi razmišljali su o njezinoj fascinaciji tarot kartama, na što je jednostavno objasnila da je to njezin način uzdržavanja svoje brojne obitelji.
