Gotovo svaka nacija u svijetu posjeduje tajnu službu, a po snazi ruski KGB odmah je iza američkog FBI-a. Ipak, iu bivšoj Jugoslaviji postojala je tajna služba koja je bila izrazito stroga. Dušan Reljić oglasio se na prvim društvenim mrežama i podijelio sve što zna o svom ujaku koji je nestao prije 64 godine, i to s pravom, jer je bilo malo podataka.
- Rođen 1937. godine u tadašnjem Skender Vakufu, 1959. godine nakon odsluženja vojnog roka doselio se u Pančevo, gdje je od strica izučio postolarski zanat. Čini se da je u to vrijeme imao djevojku koja je čekala dijete. Nakon dugogodišnjeg života i rada u Pančevu, jedne večeri nije se vratio u svoj stan, a nije se vratio ni sutradan ni prekosutra. Bogoljubu Raljiću se izgubio svaki trag.
Dušan nastavlja tražiti svog ujaka, upuštajući se u razgovore s drugima i razmjenjujući sjećanja kako bi otkrio djeliće informacija, i dalje otkrivajući intrigantne detalje. Šezdeset i četiri godine kasnije, on ostaje neumoljiv u svojoj potrazi da otkrije što se dogodilo njegovom ujaku Bogoljubu. “Iako je prošlo mnogo vremena i slabi znaci, Dušan navodi da svaka manja promjena nosi značaj.
- Svaki novi detalj ulijeva mu nadu i motivira ga da ustraje u ovoj vrlo zahtjevnoj potrazi, posebno u posljednje tri godine. ‘Bezbrojne godine su prošla, samo Bog zna koliko uspjeha čeka… U otkrivanju imena djevojke iz tog razdoblja pomogao mi je jedan iskreni pojedinac iz Pančeva, gdje je tih godina živjela i radila, te da je kod nje rodila sina. ujakovo prebivalište’, priča Dušan za Telegraf.rs osvrćući se na sam početak pripovijetke…
Godine 1957. raspoređen je na službu u Varaždin. Njegov stric Dušan boravio je u Pančevu, odakle je naš Bogoljub održavao redovnu prepisku s prijateljima. Za vrijeme služenja vojnog roka dobio je poziv od rođaka i naposljetku je otputovao u Pančevo, gdje je, prema kazivanju bratića Dušana i drugih, njegov stric u to vrijeme držao obućarsku radnju.
- Sve je bilo pismeno dokumentirano, a njegov otac Nikola bio je među rijetkim pojedincima toga doba koji su posjedovali sposobnost čitanja i pisanja; bio je izvanredan domaćin, visoko cijenjen i lokalno i šire. Shvatio je da život u ledu i stočarstvo više ne odgovaraju mladima, budući da zima u tom kraju traje šest mjeseci.
Dušan spominje da se čuo s bratom u Pančevu, predlaže mu da živi kod njega i završi obućarski zanat. Sa dvadeset tri godine Bogoljub se preselio u Pančevo kod strica u Ulicu braće Jovanović. Prema riječima poznavatelja, među kojima je bio i Dušan, brzo je savladao zanat i pokazivao jaku radnu etiku. Međutim, njihovi životi krenuli su neobjašnjivim obratom, pretvorivši se u neriješenu misteriju.
- Šezdeset i četiri godine kasnije od Bogoljuba nema ni traga ni glasa. Tog dana nakon šetnje Bogoljub se nije vratio u stan. Noć je prošla bez njega, a do jutra je soba ostala prazna. Nagađali su: “Možda je ostao kod kolege.” No, kako su prolazili drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje nije bilo riječi. Nadali su se da će se konačno pojaviti, jer do sada nije bilo slučajeva da je išao u šetnju.
U početku su oklijevali obratiti se miliciji jer nisu bili sasvim sigurni da nije bio regrutiran dok je bio u inozemstvu, a koja je bila izrazito aktivna te godine. Njihovom strahu pridonijela je i zabrinutost za vlastitu sigurnost zbog provjera OZNE i UDBA-e, posebno s obzirom na rodbinu koja je bila zaposlena u JNA, objašnjava Dušan. Kamo god su putovali, slala su se pisma.
- Njegovi roditelji, iz Bosne, nagovarali su ga da ih ne posjećuje. On, međutim, nije odgovorio. Jednog jutra, misteriozna djevojka stigla je na vrata njihova stana i iznenadila sve. “Je li tu Bogoljub Raljić?” upitala je. “Ja sam mu djevojka i trudna sam. On ne zna za ovo, a budući da nije bio u kontaktu, došla sam ga pronaći.” Djevojke su je obavijestile da je, nažalost, Bogoljub već neko vrijeme odsutan i da ne znaju gdje se on nalazi.
Nakon što je otišla, Dušan je ispričao da se vraćala još nekoliko puta. Dušan smatra da je zamislivo da dječak čija je djevojka s Bogoljubom rodila dijete sada ima oko 60 ili 61 godinu. Da bi uspostavio kontakt s njim, on je pokrenuo cijeli ovaj pothvat. Unatoč naporima Bogoljubovih roditelja, rodbine i prijatelja da ga pronađu – slali su pisma i raspitivali se gdje se nalazi – nije bilo odgovora ni viđenja.
- Njihova je vjera ostala jaka, slična otpornosti koju su pronašli u njihovoj domovini, ali ipak su naišli na neuspjeh. Tada se u njihovim životima pojavio tračak nade, koju dijeli i Dušan. Nakon višegodišnje potrage otkrio je da se djevojka zove Milena, da je zaposlena u Tvornici žarulja u Pančevo, te da ima prebivalište u Ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Zastali su na tom mjestu.
Naziv ulice se mijenja, a kvart mijenja svoj oblik; Nažalost, sada se sve promijenilo. On je na rubu da odustane od ove potrage jer, kako kaže, postoje samo dvije mogućnosti – ili promijeniti svoj identitet ili okončati svoj život. Željni smo saznati još mnogo toga, ne konkretno o Bogoljubu, ali barem nešto više o gospođi Mileni, za koju bih iskreno volio da je još živa, kao i njen sin, koji dijeli našu krv i kojeg bih volio upoznati. Riječi su to Dušana, izražavajući nadu da će ova ionako tragična priča na kraju ipak pronaći tračak sreće.
