Ova priča nam pokazuje da ponekad ljubav se krije u malim stvarima i da nam te stvari ostaju urezana duboko u srce do kraja života…
U jednom od onih otmjenih restorana u srcu grada, gdje je sve djelovalo kao da je izvučeno iz luksuzne turističke brošure, večer je tek počinjala. Stolovi su bili prekriveni savršeno ispeglanim stolnjacima, kristalne čaše su svjetlucale na svjetlosti diskretnih lampi, a u pozadini je tiho svirala prijatna muzika. Mirisi skupocjenih jela širili su se salom: pečena teletina u gustom sosu, začinsko bilje, svježe pečeni hljeb. Gosti su bili jednako impresionantni kao i okruženje. Muškarci u urednim odijelima, žene sa diskretnim, ali skupim nakitom, svi dotjerani i očigledno naviknuti na ambijent u kojem se večera ne naručuje, nego doživljava.
- Usred te harmonične i gotovo ceremonijalne atmosfere, vrata restorana su se odjednom otvorila, a u njima se pojavila žena koja je djelovala kao da pripada nekom sasvim drugačijem svijetu. Na njoj je visio starinski kaput, izblijedio od dugog nošenja. Oko vrata joj je bio omotan jednostavan, sivi šal. Nosila je torbu čije su ručke bile izlizane, a cipele na njenim nogama pokazivale su tragove godina i koraka. Lice joj nije odavalo nelagodu, ali je odavalo tihu skromnost. Ipak, bilo je jasno da se ne uklapa u sliku koju su ostali gosti očekivali da vide.

Konobari su u prvi mah zastali, kao da nisu sigurni šta bi trebalo da urade. Nekoliko pogleda razmijenilo se među osobljem, a za jednim od stolova začuo se tihi, jedva primjetan smijeh. Sve je ukazivalo na to da mnogi u sali smatraju da je ova žena greškom ušla na mjesto gdje, prema njihovim shvatanjima, „ne pripada“. Jedan od konobara se izdvojio i prišao joj. Njegov izraz lica bio je profesionalan, ali pomalo hladan, kao da je pokušavao da je nježno, ali jasno usmjeri na vrata. Upitao je da li možda traži neki jednostavniji lokal koji se nalazio preko puta ulice. Nije zvučao nepristojno, ali njegova riječima mogla se naslutiti poruka da bi možda trebala da razmisli prije nego što sjedne.
- Žena ga je pogledala mirnim, gotovo blagim izrazom. Rekla je da želi da večera baš tu, u tom restoranu. Njen glas je bio tih, ali siguran. Prišla je stolu pored velikog prozora i sjela. Polako je otvorila meni i kao da je imala vremena na pretek, proučavala ga stranica po stranica. Ostali gosti su krišom posmatrali, a sa nekoliko stolova dopirali su tihi komentari koji su nosili prizvuk podsmeha. Pojedini su se smješkali, uvjereni da žena ne može priuštiti ništa više od najskromnijeg jela na meniju.
Kada je konačno došao trenutak da naruči, rekla je jednostavno da bi voljela samo činiju dnevne supe. Ništa više. Ni predjelo, ni glavno jelo, ni čašu vina. Konobar je zapisao narudžbinu, očigledno iznenađen njenim izborom. Pogledao je prema gostima koji su ga pomalo podrugljivo posmatrali, kao da dijele zajedničku šalu na račun žene koja se usuđuje boraviti na istom mjestu kao i oni, a pritom naručuje nešto toliko jednostavno. Supа je ubrzo stigla: čista povrtna supa, sasvim obična naizgled, bez ukrasa, bez upečatljivih dodataka. Žena je uzela kašiku i počela da jede polako, sa nekom tihom pažnjom kao da u svakom zalogaju pronalazi posebnu vrijednost. Nije obraćala pažnju na šaputanja oko sebe, niti na poglede koji su je mjerili. Kao da je sve to bilo daleko, kao da se u cijeloj prostoriji nalazila samo ona i tanjir supe pred njom.

Nakon što je pojela posljednji zalogaj, diskretno je pozvala konobara i ljubazno zamolila za račun. Konobar je prišao, još uvijek sa blagom ironijom u glasu, pomenuvši sumu od svega nekoliko eura. Očigledno je očekivao da će žena izvaditi sitan novac, možda tačno koliko treba. Umjesto toga, ona je iz starog novčanika izvadila uredno složen svežanj novčanica. Bez ikakvog oklijevanja, pružila je konobaru jednu veliku novčanicu i rekla da ne treba vraćati ništa. Ali to nije bilo sve. Dodala je i da taj iznos važi za sve goste koji trenutno večeraju u restoranu. Konobar je zastao, potpuno zatečen. Njegova uobičajena profesionalna pribranost za trenutak je nestala. U restoranu je zavladala potpuna tišina. Iznenađeni pogledi okretali su se prema ženi koja je do maloprije bila predmet podsmeha.
- Pokušao je da je upita da li je sigurna u ono što govori, jer suma koju je dala bila je više nego dovoljna za čitavu salu. Žena je mirno klimnula glavom, kao da je sve već unaprijed odlučila. Tada je, bez trunke pretjerivanja, objasnila razlog svog dolaska. Rekla je da joj taj restoran znači mnogo više nego što iko tu može da pretpostavi. Njen muž je, prije nego što je preminuo, radio upravo ovdje. Proveo je godine usavršavajući recepte, stvarajući ukuse i doprinoseći tome da restoran postane ono što je danas. Nije dočekao njegovo otvaranje, ali je ostavio trag koji je ostao zapisan u svakom jelu, a posebno u supi koju je ona upravo pojela. To je bio njegov originalni recept, jelo na koje je bio najponosniji.
Dodala je da je danas godišnjica njegove smrti i da je jedino što je željela bilo da još jednom okusi supu koju je on stvorio. Da bude na mjestu koje je njemu bilo važno i da ga se, makar na trenutak, prisjeti onako kako je živio – kroz svoj rad, svoju strast i skromnost. Ustala je, uzela torbu i pažljivo presavila salvetu kao da se oprašta od nečega dragocjenog. Dok je izlazila, niko u restoranu nije imao hrabrosti da se nasmije ili progovori. Čak je i muzika zvučala tiše. Tek kada su se vrata zatvorila za njom, konobar je šapatom rekao da nijedan član osoblja nije znao ko je zapravo osmislio tu supu. Recept je bio dio menija godinama, ali niko nije znao da iza njega stoji čovjek čije je ime, za većinu, bilo nepoznato.

Na stolu je ostala samo prazna činija i račun na kome je kratkom rukom bilo napisano nešto što niko od prisutnih neće tako lako zaboraviti: da postoje stvari koje su vrednije od cijena u meniju i da su ljubav, sjećanje i poštovanje prema onima koji više nisu tu neuporedivo dragocjeniji od materijalnih razlika.
















