U ovom članku Vam donosimo priču čija radnja prati ženu koja je dvadeset godina nakon smrti supruga pronašla sveži buket cveća na njegovom grobu…
Svake sedmice, bez izuzetka, Margarita je odlazila na groblje. To više nije bio samo običaj, niti neka vrsta obaveze; to je postalo njeno utočište, jedino mjesto na kojem je imala osjećaj da vrijeme može malo da uspori, da tišina dobije smisao, a sjećanja zvuče kao tihi razgovori koji nikada nisu završeni. Od dana kada je izgubila svog muža, prošla su dva desetljeća, ali bol nije potpuno izblijedjela. Pretvorila se u nešto mekše, nešto što je naučila nositi sa sobom, ali nikada nije posve nestalo.
- Godišnja doba smjenjivala su se kao stranice kalendara. Jesenje kiše pretvarale su staze u blatnjave tragove, zimski mraz obrao bi cvijeće čim bi ga položila, proljetni vjetar miješao bi se sa mirisom svježih latica, a ljeto donosilo tihe večeri kada bi sjenke nad grobovima izgledale kao da se lagano njišu na toplom vazduhu. Bez obzira na vremenske uslove, Margarita je dolazila. Uvijek sa istim izrazom lica koji je istovremeno odavao smirenost i tugu, noseći buket ljiljana i malu svijeću koju bi zapalila kao gest sjećanja.
Toga jutra, međutim, sve je bilo drugačije. Za novembar neobično sunčano, nebo gotovo bez oblaka. Magla je još lebdjela pri zemlji, kao da se borila protiv topline koja dolazi. Vazduh je bio hladan, ali ne oštar; više nalik na spokojnu tišinu koja se spušta pred zoru. Margarita je hodala poznatom stazom, čizme su joj ostavljale lagane otiske na mokrom lišću. Ljiljani u njenim rukama bili su bijeli kao snijeg i savršeno svježi, a ona ih je nosila pažljivo kao da se boji da bi se mogli polomiti.
- Kada se približila mjestu gdje je počivao njen muž, naglo je zastala. Nije odmah shvatila šta je to što se promijenilo. Stanični miris zemlje bio je isti, krstovi oko nje izgledali su jednako kao prethodnog vikenda. Ali onda je vidjela — neko je već ostavio cvijeće na grobu. Na hladnom mramoru nalazio se buket ljiljana. Ne bilo kakvih — potpuno identičnih onima koje je ona donosila: istog oblika, iste boje, vezanih tankom zlatnom vrpcom kakvu je njen muž volio da koristi kada bi joj poklanjao cvijeće za godišnjice. Stabljike su bile vlažne, kao da su ih tek isprskali vodom, a latice savršeno otvorene, što je značilo da nisu tamo stajale dugo.
Margarita se ukočila, a srce joj je odjednom počelo jače da lupa. Prošla je dvadeset godina otkako je ostala sama. Toliko vremena i nikada, baš nikada, niko drugi nije dolazio na taj grob. To je znala sa sigurnošću, jer je godinama razgovarala sa čuvarima groblja, pitala ih diskretno da li je iko tražio to ime, raspitivala se da li je dolazio neko nepoznat. Ali odgovor je uvijek bio isti: niko osim nje. Približila se polako, kao da korača prema nečemu što može nestati čim priđe. Pogled joj je prelazio sa latica na vrpcu, pa nazad na buket koji se nalazio baš na sredini ploče. Nije mogla da ignoriše neobičan osjećaj u stomaku, neku mješavinu čuđenja, zebnje i neobjašnjivog nemira.
Tada je primijetila malu karticu, jedva vidljivu među bijelim stabljikama. Sagnula se i izvukla je pažljivo, bojeći se da je ne pocepa. Na papiru su stajale samo tri riječi, ali one su je pogodile snažnije nego ijedna rečenica koju je čula u posljednjih dvadeset godina.
- „Nedostajala si mi, Rita.“ Rukopis je bio poznat, do bola poznat. Ono meko, lagano povijeno slovo „R“, riječ „mi“ napisano malo ukošeno, kao da je autor žurio. Na trenutak je mislila da joj se priviđa. Prešla je prstima preko slova, iako je znala da papir neće progovoriti. Ali činilo joj se da je još uvijek topao — kao da ga je neko nedavno držao u ruci.
U grudima joj je nešto zastalo. Osjetila je to isto kao nekada davno, kada bi njen muž ostavljao kratke poruke na kuhinjskom stolu prije nego što bi krenuo na put. Tada su to bile riječi poput „Vidimo se večeras“ ili „Ne zaboravi doručak“. Sada je poruka bila kratka, ali dovoljno duboka da joj uzdrma svaki dio duše.
Instinktivno je pogledala oko sebe. Staza je bila prazna. Samo jedna vrana sjedila je na ogradi, kao da posmatra nju i buket. Malo dalje, na nečijem grobu tinjala je svijeća, puštajući tanki oblak dima. Ali osim toga — nikoga. Tada je čula zvuk. Tih, ali jasan: koraci na mokroj zemlji. Lagani, odmjereni, kao da neko ne želi da privuče pažnju. Margarita se trznula i brzo okrenula, tražeći u prolazima između grobova siluetu, čovjeka, bilo koga. Ali staza je bila potpuno prazna.
- Vjetar je podigao nekoliko opalih listova i pustio ih da se lagano prenesu preko kamenih ploča. Ništa drugo se nije pomjeralo. Činilo se kao da prostor brižljivo čuva tišinu, kao da čeka. A onda se, negdje iz daljine, jedva čujno, začuo glas. Muški glas. Promukao, tih, kao neko ko govori nakon dugog ćutanja. „Rita… znao sam da ćeš doći.“ Margarita je zastala kao ukopana. Nije mogla da procijeni odakle glas dolazi. Da li je bio blizu? Ili je dopirao iz nekog udaljenog dijela sjećanja koje je odbijala da prizna?
Zvuk je bio previše stvaran da bi ga zamijenila za maštu, ali previše neočekivan da bi ga odmah prihvatila kao istinit. Njeno srce nije znalo da li da se plaši, nada ili bori. Osjetila je kako joj se prsti lagano tresu, dok je stezala karticu koju još nije pustila iz ruke. U vazduhu je lebdjelo pitanje koje se nije usuđivala da izgovori. Pitanje koje joj se vraćalo svake subote, ali nikada nije izrekla naglas. Da li je moguće da je neko drugi znao za njihove uspomene? Za njihove datume? Za sve ono što je čuvala samo za sebe? Ili je postojalo nešto što je dvadeset godina pokušavala da ne povjeruje — ali što je sada, prvi put, izgledalo kao da stoji pred njom, na rubu jutarnje magle?
