Mnogi pojedinci izražavaju znatiželju u vezi s idejom da se pravedni i čestiti kršćani susreću s preprekama tijekom svog života, dok se čini da oni koji su grešni i nemaju smjernice bez napora postižu uspjeh bez ikakvog straha ili posljedica. Uobičajeno je da ljudi razmišljaju o moralu raspuštenog života, upuštanja u nepoštenje, krađe, poroke i napuštanja svoje vjere, samo da bi se pokajali i tražili iskupljenje u svojim posljednjim trenucima na Zemlji, na kraju dijeleći istu sudbinu kao oni koji su ostali vjerno i postojano odolijevao svim oblicima iskušenja.
Obratimo sada pažnju na duboka razmišljanja oca Rafaila o ovom pitanju. Njegove riječi nude veliki uvid i mudrost. Vjeruje se da su oni koji se suočavaju s poteškoćama u ime Krista obdareni božanskom milošću. Poteškoće su čestitima predstavljene kao sredstvo za poticanje osobnog rasta, dok su zli suočeni s izazovima u svrhu pročišćenja. Iskorijenjivanje grijeha zahtijeva podnošenje patnje. Otac Rafailo tvrdi da se teški prijestupi, poput čedomorstva, ne mogu oprostiti pukom ispovijedi, jer istinsko pokajanje zahtijeva snošenje bolnih posljedica svojih djela. Ove kušnje grješnicima pružaju priliku da traže pročišćenje. Ispovijed služi kao trenutak spoznaje, gdje priznajemo svoje pogreške i ponizno tražimo pomoć i oprost. U svetom prostoru ispovijedi pojedinci pronalaze snagu duha, simbolizirano oproštenje kroz obećanje i otpornost na podnošenje pokore, čak i ako nije izričito navedena, jer će je Bog nedvojbeno dati do samog kraja. Ovaj proces utjelovljuje pokajanje i, usprkos izazovima, nije samo koristan nego i iskupljujući.
Otac Rafael razlikuje patnju koju doživljavaju pravednici od one koju podnose grešnici. Nevolje s kojima se suočavaju pravednici služe za njihovo uzdizanje i uzdizanje, dok kušnje nametnute “poganima” imaju za cilj poniziti njihov ponos. Ta su iskušenja često teška i iscrpljujuća, a nitko ne može ponuditi pomoć onako kako mu to Bog dopušta. Čak se i zagovor svetaca pokazao beskorisnim za “poganskog” pojedinca, koji mora šutke podnositi njihovu patnju. Ova pokora traje sve dok njihov duh ne bude slomljen, njihov ponos iskorijenjen, i dok ne plaču uz molitvu, nadajući se da će njihove molbe biti uslišene usred njihovih vapaja. Ovaj rigorozan proces djeluje kao terapeutska mjera koja u konačnici vodi do spasenja, jer nijedan drugi pristup ne nudi iskupljenje. Međutim, ako pojedinac dosegne točku duhovne smrti, u kojoj nije sposoban za pokajanje (odluku je donio Bog, a ne čovjek), vjeruje se da je Bog povukao svoju podršku od njih.
Imperativ je distancirati se od pojedinaca koji pokazuju negativne misli, riječi i djela, jer njihova prisutnost podsjeća na otrovnu atmosferu lišenu božanskih blagoslova. Bog je odlučio povući se od takvih pojedinaca. S druge strane, kada svjedočimo kako čestita duša na trenutak posustaje u svom ponašanju, postaje očito da je Bog intervenirao kako bi pročistio njihovu bit, izvlačeći nečistoće iz njihove duše i kostiju. Iako ovi procesi mogu donijeti nelagodu, nema razloga za žaljenje, budući da će ishod nedvojbeno biti povoljan iu ovom iu budućem životu. Kušnje s kojima se susrećemo u životu služe nam kao sredstvo za spas od vječne patnje. Teškoće koje se podnose u ovom zemaljskom životu samo su mirno sanjarenje u usporedbi s nesnosnim mukama koje čekaju one koji ne uspiju potražiti iskupljenje.
Prije nekoliko godina iguman Rafailo, poznat i kao Rafailo Boljević, stekao je značajnu popularnost na društvenim mrežama nakon snažnog govora u kojem je osudio negativnu i besmislenu prirodu heroina. Iguman Rafailo trenutno obnaša cijenjenu dužnost igumana u manastiru Podmaine. Rođen je 3. rujna 1975. godine u Podgorici od roditelja Ljubiše i majke Julije. Prvobitno nazvan Mihailo, sada se zove iguman Rafailo. 27. kolovoza 2006. primio je redovnički život i dobio ime Rafailo. Samo godinu dana kasnije, 29. kolovoza 2007. godine, unaprijeđen je u čin jerođakona, a 22. prosinca 2007. dodatno je uzdignut u čin jeromonaha. Uvažavajući njegovu požrtvovanost i odanost, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović odlikovao ga je 10. siječnja 2010. godine prestižnim naslovom igumana. Od 2009. godine dostojno je na službi igumana manastira Podmaine, naslijedivši svog prethodnika Benedikta (Jovanovića).
