U današnjem članku želim se osvrnuti na jedno pitanje koje se tiho, ali uporno javlja u mnogim ljudima i često ostavlja gorčinu u srcu. Pišem ovo kao neko ko vjeruje da se smisao nepravde ne razumije kroz brz pogled, već kroz strpljenje, vjeru i širu sliku života.
U svakodnevici često primjećujemo paradoks koji zbunjuje i boli: ljudi koji se ponašaju nepošteno, sebično ili bez moralnih kočnica nerijetko izgledaju uspješnije, zadovoljnije i zaštićenije od onih koji nastoje živjeti pošteno. Takva slika svijeta kod mnogih rađa sumnju u pravdu i postavlja staro pitanje – zašto dobro ponekad ostaje bez nagrade, dok zlo izgleda nagrađeno?
Ovim pitanjem se duboko i dugo bavio vladika Nikolaj Velimirović, pokušavajući da objasni zašto nepravednici nekada djeluju snažno, bogato i spokojno, dok se pravedni muče. Njegova razmišljanja ne nude brze i površne odgovore, već pozivaju čovjeka da pogleda dalje od trenutnog ishoda i da razlikuje prividni uspjeh od stvarne vrijednosti.
Prema ovom pogledu, čovjek koji živi u vjeri ne posmatra događaje kratkoročno. On ne gleda samo sadašnji trenutak, već cijeli tok života, pa čak i ono što dolazi poslije njega. Napredak nepravednika ne smatra konačnim stanjem, već nečim što još nije dobilo svoj puni smisao. Takav čovjek zna da ono što izgleda kao snaga ili pamet često nije zasluga samog čovjeka, već dopuštenje koje dolazi odozgo – kao prilika za osvještenje, a ne kao potvrda ispravnosti.
- U ovom razmišljanju posebno se naglašava Božija milost, koja se ne ispoljava uvijek kroz trenutnu kaznu. Za razliku od ljudskog shvatanja pravde, koje traži brzu reakciju, božanski poredak djeluje strpljivo. Nepravda se ponekad dopušta ne zato što je odobrena, već zato što postoji nada da će se čovjek sam postidjeti svojih djela, pokajati i promijeniti. Pokajanje se u ovom učenju smatra izuzetno vrijednim, jer označava unutrašnji preokret, a ne samo vanjsku kaznu.
Mnogi ljudi se ljute jer očekuju da se svijet vodi po njihovoj logici. Međutim, razlika između nerazumnih i razumnih nije u tome što jedni vide nepravdu, a drugi ne, već u tome kako na nju gledaju. Nerazumni se gnjeve jer ne razumiju poredak, dok razumni nastoje da shvate dublji smisao i da se približe božanskoj mudrosti, čak i kada im je teško.
Čak su se i najčistije i najpobožnije duše kroz istoriju spoticale pred zagonetkom života. Postoji predanje koje govori o bogatom čovjeku čiji su grijesi bili svima poznati, a koji je ispraćen uz velike počasti, dok je ubrzo nakon toga jedan isposnik stradao na surov način. Taj prizor je zbunio jednog monaha, koji je u očaju pitao kako je moguće da grešnik ima lagodan život i mirnu smrt, a pravednik gorak kraj.
- Odgovor koji mu je, prema predanju, dat bio je jednostavan, ali dubok: bogataš je u životu imao samo jedno iskreno dobro djelo i njime je „isplaćen“ na ovom svijetu, dok je isposnik imao samo jednu mrlju, koja je kroz patnju očišćena da bi mogao dobiti punu nagradu tamo gdje se ne mjeri prolaznim.
Poruka ovog pogleda nije u opravdavanju nepravde, već u pozivu na povjerenje u viši poredak. Čovjeku se savjetuje da ne zavidi onima koji čine bezakonje, jer njihova slika uspjeha često traje kratko i nema dubinu. Dugoročno, poštenje ne ostaje bez smisla, čak i kada se čini nevidljivim.
Na kraju, poruka je umirujuća i snažna: pravednik nije zaboravljen, niti su njegova djeca ostavljena bez hljeba. Ono što se danas čini kao gubitak, sutra može biti temelj mira. A ono što izgleda kao nezasluženi dobitak, često nosi prazninu koju nijedno bogatstvo ne može ispuniti.
U svijetu punom brzih sudova i površnih zaključaka, možda je najveća snaga ostati miran, čestit i vjeran sebi. Jer prava pravda ne kasni – ona samo dolazi tiho i u svoje vrijeme
