Da li ste se ikada zapitali šta bi trebalo da se radi sa odećom pokojnika, da li možete da je nosite ili baci? U nastavku pokrivamo temu detaljno i otkrivamo Vam kojih 5 grešaka ljudi najčešće prave…
Odjeća je oduvijek bila više od pukog komada tkanine. Ona nas grije, štiti i predstavlja, ali prema drevnim vjerovanjima – nosi i nevidljive poruke. Sujeverja vezana uz odjeću znaju biti šarmantna, zastrašujuća, ili samo zanimljiva kao kulturni tragovi prošlih generacija. Bilo da neko vjeruje u njih ili ne, činjenica je da su se kroz vijekove održala i prenosila s koljena na koljeno, do danas, kad ih često nesvjesno primjenjujemo. Iza tih pravila ne stoji samo magija – već i mudrost predaka, iskustvo i, u mnogim slučajevima, praktičnost zakamuflirana u priču.
Prvo pravilo koje se nerijetko spominje u starijim domaćinstvima jest izbjegavanje nošenja tuđe odjeće. Naizgled bezazleno, ali u vjerovanju duboko ukorijenjeno – posebno kada je riječ o odjeći nepoznatih ljudi. Navodno, time unosimo u svoj život i dio tuđe sudbine. Najstroži oblik tog vjerovanja odnosi se na odjeću preminulih, jer se smatralo da ona nosi „otežalu“ energiju, pa i mogućnost ponavljanja njihove nesreće. Posebno jak tabu vrijedio je za predmete poput krstova i prstenja koje, prema vjerovanju, u sebi zadržavaju najviše lične energije.
- U savremenom dobu, ova sujeverja opstaju, ali s blagom dozom ironije. Dok jedni odbacuju takve tvrdnje kao puki folklor, postoji i drugi, sve glasniji krug ljudi koji vjeruju da predmeti sa sobom nose energetsku „memoriju“. Ti pojedinci rješenje pronalaze u ritualima pročišćenja – od crkvenog blagoslova do simboličkog „energetskog čišćenja“ vatre, dimom ili vodom, ne bi li se navodne negativnosti uklonile.
Prema portalu “Stil.kurir.rs”, nošenje tuđe odjeće nije samo duhovni problem, već je i kroz historiju imalo zdravstvene korijene. U prošlim vremenima ljudi su, zbog siromaštva, često nasljeđivali i iznova nosili staru garderobu, ne znajući da su tkanine mogle biti posrednici za širenje bolesti. Tako se rodio strah, a iz njega i vjerovanje.
- Drugo renomirano sujeverje bavi se neobičnom navikom – oblačenjem odjeće naopako. Ako se desi namjerno, vjeruje se da donosi sreću, kao mali trik protiv negativnih utjecaja. Ali ako se dogodi slučajno, stari narod bi proricao skoru neugodnost ili čak „batine“. S tom određenom dozom šarma, ovaj stari mit i danas opstaje kao razigrani podsjetnik da obratimo pažnju na svoje pokrete. Ono što je manje poznato jeste da se iza ovog vjerovanja krije i praktična logika. Unutrašnja strana odjeće, posebno nekada, rjeđe se prala i bila puno prljavija od vanjske strane. Dodir kože s takvim dijelom mogao je značiti iritaciju, osip ili infekciju. Sujeverje tako, zapravo, ponekad samo skriva savjet o higijeni.
Prema “Blic Žena”, i danas se može čuti među starijima da, ako se slučajno obučete naopako, treba skinuti odjeću i baciti je na pod – kao simbolički čin oslobađanja od predskazanja. No u modernim interpretacijama ovaj čin potiče i osjećaj bistrine: da ponekad trebamo stati, vratiti se korak unazad, pa pokušati ponovo – svjesnije. Treće sujeverje, koje još uvijek preživljava u kućama i praonicama, govori o pranju odjeće bez okretanja naopako. Dok mnogi danas misle da je riječ o pukom mitu, nekad se vjerovalo da samo mrtvi bivaju „s vanjske strane oprani“. Za žive to je bila loša sreća. Dapače, okretanje odjeće pred pranje smatralo se štitom od negativne energije – ritual koji pere nevidljive mrlje.
Zanimljivo je da i ovaj običaj ipak nosi praktičnu pozadinu. Okretanje odjeće naopako omogućava detaljnije čišćenje dijelova koji najviše upijaju znoj i prljavštinu – oko vrata, pazuha, džepova. Tako se sujeverje pretvara u savjet o boljoj higijeni odjeće. Prema portalu “Domaći.rs”, široko je rasprostranjeno vjerovanje da odjeća okrenuta naopako dok se suši služi kao zaštita – jer se na taj način „zavara zlo oko“. Ovaj simbolički štit sprječava unos tuđe zavisti u dom. Možda zvuči arhaično, ali mnogi i danas kažu: bolje spriječiti nego liječiti.
- Jedno do najčudnijih popratnih vjerovanja odnosi se na šivenje odjeće na nekome. Ako se već zadešava da se zakopčava dugme ili popravlja šav na osobi, vjerovalo se da to može „zašiti pamćenje“, donijeti zaborav, pa čak i lošu sreću. Da bi se to izbjeglo, prastari običaj nalaže da osoba drži kraj konca u ustima – simbolički most prema svijesti, kako se ništa „bitno“ ne bi zaplelo. Na kraju, jedno od vjerovanja koje se i danas može čuti uz blagajnu jeste: nikad ne kupuj odjeću s posljednjim novcem u novčaniku. Vjerovalo se da novac trošen na garderobu „nosi“ energiju blagostanja, pa kupovina bez rezervi može donijeti finansijsku nesigurnost. Umjesto toga, ostavljanje makar jednog „sretnog novčića“ simbolično je značilo da dom nikada nije lišen obilja.
Danas, u svijetu ubrzane potrošnje i brze mode, ove stare slabosti i mudrosti žive u paralelnim svjetovima. Neki ih se drže iz tradicije, drugi iz praznovjerja, treći iz navike. Ono što ih povezuje jeste zajednički osjećaj – da odjeća nije samo ono što vidimo u ogledalu, već i dio onoga što skrivamo u sebi. Najvažnije pravilo? Ako vas stari običaj nasmije ili primora da zastanete, već ste učinili dovoljno. Jer u krajnjoj liniji, ono što nosimo nije samo kroj ili boja – nego i priča koju tim izborom stvaramo.
