Za popularnog srpskog sportistu, Vanju Grbića, porodica ima neizmjernu važnost u njegovom životu, a to je do sada nekoliko puta javno istaknuo tokom svojih obraćanja. Cijenjeni odbojkaš, uz suprugu Saru Grbić, njeguje četvero djece, tri kćeri i sina. Njihov slučajni susret dogodio se kada je on imao 31, a ona 21 godinu, izazvavši trenutačni plamen ljubavi.
Imao sam privilegiju prisustvovati rođenju svakog djeteta svoje supruge. Srećom, svi su porodi bili sličnim tijekom. Za mene, biti tamo sa svojom ženom tijekom nevjerojatnog trenutka donošenja novog života na svijet produbilo je našu vezu na načine koji se riječima ne mogu opisati. I za nju je ovo iskustvo imalo veliki značaj. Obitelj mi je sve, a ovi trenuci učvršćuju tu istinu. Moć da odrede veličinu svoje obitelji isključivo je u rukama žena; ovo je bogatstvo koje posjedujem. Unatoč svim mojim osobnim postignućima, ona su blijeda u usporedbi s važnošću moje obitelji. Ova neporeciva istina ostaje: čovjekovo nasljeđe sastoji se od njegovih djela i njegove djece.
Kroz lekcije koje im prenosimo i vrijednosti koje nose istinski se osjeća naš utjecaj na svijet. Moja djeca, koja su nevjerojatno ljubazna i kreposna, moj su ponos i dika. Kao otac, moja je dužnost postupati s njima pošteno i osigurati da dobiju najbolji mogući odgoj u Beogradu, gdje se moja supruga i ja posvećujemo njihovoj dobrobiti. Oni su akademski izvrsni, aktivno sudjeluju u kampu koji vodim i donose mi neizmjernu sreću. No, ovo blaženstvo je zasjenjeno odlaskom onih koji su mi bili dragi, bacajući sjenu na harmoniju naše obitelji.
Na izletištu Tisa, koje se nalazi u blizini žabaljskog mosta, kum Dragan i Danica su bili u pratnji mog pokojnog oca Miloša, koji je preminuo 2008. godine i mog pokojnog strica Slobodana, koji je preminuo 2003. godine. Kako vrijeme neumoljivo teče, ne pokazuje milosti i ne čeka nikoga. Ove Glogovčeve riječi odzvanjaju u mojim mislima, podsjećajući me da je vrijeme protivnik koji će nam neminovno oduzeti sve, pa i vlastitu egzistenciju. Dok gledam u sliku, bujica sjećanja navire natrag, sažimajući sve trenutke koje sam podijelio s njima.
Cijenite trenutke koje dijelite sa svojim najdražima, jer oni su prolazni i dragocjeni. Baš poput fotografije, ove će vam uspomene poslužiti kao podsjetnik na zajedničko vrijeme. Moj rad kao Pečalbar odveo me u svaki kutak svijeta. Dok sam se vraćao, promatrao sam svoje voljene, ljude, kako stare ispred mene, svjedoče kako ih mladost napušta, a na njihova mjesta dolaze stariji. Štoviše, svjedočio sam nekim odlascima, a da nisu bili svjesni da je to posljednji zbogom. Nakon što sam završio svoje osobne bitke u različitim dijelovima svijeta,
U nepoznatom okruženju, okružena nepoznatim licima, nalazim se na mjestu koje nimalo ne podsjeća na okolinu koju sam nekada poznavala. Mjesta koja su nekada zauzimali ljudi koje sam poznavao sada su zauzele nove generacije. Izgubljen i dezorijentiran, pitam se gdje sam točno. Preplavljuje me osjećaj melankolije, tjerajući me da se povučem u vlastite misli i prigrlim tugu koja prati takve trenutke. Služi kao podsjetnik da cijenimo vrijeme provedeno s voljenima, jer nikad ne znamo kada više nećemo imati nekoga uz sebe. Ove potresne riječi napisao je Vladimir Grbić.
BONUS TEKST : BIOGRAFIJA
U odbojkaškom carstvu ime Vladimira Grbića ili Vanje kako ga zovu, odzvanja dubokim pijetetom i divljenjem. Iznimnim talentom, nepokolebljivim trudom i zalaganjem Grbić je učvrstio mjesto jednog od najcjenjenijih pojedinaca u analima ovog sporta. Bezbrojne pobjede i postignuća isprekidali su njegovu slavnu karijeru. Ne samo da je Grbićev nastup na terenu obilježen iznimnim tehničkim sposobnostima, nego su njegova strast i vodstvo bili jednako izvanredni. Njegov talent za inspiriranje i vođenje svoje momčadi do uspjeha odgovarao je njegovim preciznim servisima i zastrašujućim napadima. Izvan odbojkaškog terena, Grbićeva posvećenost sportu očituje se u njegovom angažmanu u različitim sportskim organizacijama. Djeluje kao veleposlanik Specijalne olimpijade, aktivno promičući sport i inkluzivnost.
Vladimir nije bio izuzet od nasljeđivanja odbojkaškog gena. Njegov brat Nikola Grbić također je imao veliki utjecaj u odbojkaškom polju, dugo je bio i kapetan reprezentacije. Podrijetlom iz Trebinja, grada koji se nalazi u Republici Srpskoj, obitelj Grbić nedvojbeno je ostavila traga. Kroz svoju iznimnu vještinu, nepokolebljivu predanost i nemilosrdnu radnu etiku, Vladimirnije je iskovao put uspjeha koji služi kao svjetionik inspiracije za ambiciozne sportaše, rasplamsavajući njihovu vjeru u snagu njihovih snova i potičući njihovu težnju za postignućima. Njegovi nastupi na terenu bili su simfonija gracioznih pokreta, koja je odjekivala arenama diljem svijeta, dok su njegovi trijumfi urezali neizbrisiv trag u anale povijesti odbojke. Nadalje, njegova nepokolebljiva predanost svijetu sporta proširila se i izvan granica igre, što je kulminiralo stjecanjem doktorata na cijenjenom Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Sveučilišta u Beogradu.
Godine 2000., tijekom Olimpijskih igara u Sydneyu, dogodio se vrhunac njegove karijere. Ne samo da je dobio prestižnu dužnost da nosi zastavu Jugoslavije tijekom ceremonije otvaranja, nego je također odigrao ključnu ulogu u pobjedničkom timu koji je osigurao zlatnu medalju. Njegov izvanredni talent za besprijekorno pretvaranje zahtjevnih servisa u besprijekorne napadačke prilike pokazao se nezamjenjivim za trijumf momčadi. Sljedeće godine dodatno je učvrstio svoj status prvaka Starog kontinenta osvojivši zlato na Europskom prvenstvu čime je obogatio svoju kolekciju medalja.
