U današnjem članku želim podijeliti s vama jednu priču koja me natjerala da se zapitam o tome koliko možemo zaista poznavati osobu s kojom živimo. Iako sam uvijek smatrala da je moj život stabilan, povratak kući ranije od uobičajenog tog dana promijenio je sve.
Nikada nisam bila osoba koja vjeruje u predosjećaje. Uvijek sam se smatrala racionalnom i logičnom osobom: ako nemam činjenice, ne bih trebala smišljati stvari koje nisu istinite. Međutim, tog dana osjećaj nelagode koji me obuzeo čim sam ušla u stan bio je neobjašnjiv. Živjeli smo zajedno mnogo godina u stabilnom braku.
Iako nije bilo nikakvih velikih problema, u posljednjih nekoliko mjeseci primijetila sam promjene u njegovom ponašanju. Postao je povučen, razdražljiv i sve više odsutan. Kad sam ga pitala što nije u redu, govorio je o poslu, problemima koji su mu „privremeni“, iako nisam bila sigurna u to. Vjerovala sam mu i nisam željela razmišljati o lošim stvarima.
Jednog dana sastanak je bio otkazan, a ja sam iskoristila priliku da se oslobodim ranije i učinim nešto posebno. Svratila sam do trgovine, kupila namirnice i planirala mirnu večer za oboje. Na putu kući sjećala sam se smiješnih trenutaka iz prošlosti, kada smo zajedno uživali u malim stvarima. Međutim, kad sam stigla kući i otvorila vrata, odmah sam primijetila da nešto nije u redu. Iako nisam mogla točno odrediti što, mogla sam čuti glasove iz stana, što me iznenadilo. U trenutku sam pomislila da su možda lopovi ušli u stan, ali kad sam shvatila da zvukovi dolaze iz spavaće sobe, srce mi je počelo brže kucati. Moje noge su me vodile prema spavaćoj sobi, kao da nisam mogla stati.
- Kada sam otvorila vrata, u hodniku je stajao moj muž — potpuno gol, izgledajući samouvjereno, pa čak i zadovoljno. Njegova reakcija bila je potpuno iznenađujuća — nije se uplašio, nije se posramio, samo se nasmiješio, kao da sam došla u pogrešno vrijeme. Ali ono što sam vidjela u spavaćoj sobi, zaista me paraliziralo od straha.
Iako sam pomislila da će tamo biti ljubavnica, stvarnost je bila još čudnija. U sobi je bila postavljena kamera na stativu, usmjerena izravno na krevet. Osim toga, bilo je tu svjetlo, mikrofon, telefon — sve je bilo uredno posloženo. Bio je očigledno sniman neki sadržaj.
Kad sam ga pogledala, nisam znala što reći. Jedino što sam mogla izustiti bilo je: „Što je ovo?“ On je odmah odmahnuo rukom, govoreći mi da je to „ništa posebno“, da sam sve krivo shvatila. Tada je mirno sjeo, uzdahnuo i počeo objašnjavati, kao da se ništa strašno nije dogodilo. Ispostavilo se da je prije nekoliko mjeseci izgubio posao, ali to nikome, pa ni meni, nije rekao. Pretvarao se da ide na posao, da kasni, da je umoran, dok je zapravo bio kod kuće, bez posla. A onda je našao novi „izlaz“ — snimanje sadržaja za društvene mreže.
- Pričao je o tome bez imalo srama, s nekim čudnim entuzijazmom, govoreći kako mu ljudi plaćaju za „stvarnost“, za „iskrenost“, za tijelo i otvorenost. To je bio njegov novi posao. Govorio je o tome kao o nečemu sasvim normalnom, bez obzira na to koliko je bilo neobično i za mene iznenađujuće.
U tom trenutku, gledajući u kameru, nisam znala što mislim. U tišini sam izašla iz spavaće sobe i zatvorila vrata. Razmišljala sam o svemu što sam upravo vidjela i shvatila nešto važno: nevjera nije uvijek o drugoj ženi. Ponekad je to jednostavno izbrisavanje partnera iz života i zamjena stvarnih emocija s virtualnim svijetom, s lajkovima i tuđim pogledima
