Većinu stvari koje imamo ili vidimo uzimamo zdravo za gotovo a nismo ni svesni da postaje osobe kojima i odlazak u običnu trgovinu predstavlja neizmernu sreću,u nastavku današnjeg članka pročitajte jako tužnu priču o Miroslavu i njegovoj sestri.
- Negdje visoko, na vrhu planine gdje putevi prestaju i gdje tišina postaje jedini saputnik, živi Miroslav – mladić od 27 godina koji sa svojom sestrom dijeli život daleko od civilizacije kakvu većina nas uzima zdravo za gotovo. Njih dvoje, oboje ometeni u razvoju, nikada nisu imali priliku da kroče u grad, da vide užurbane ulice, gužve, ili čak običnu prodavnicu. Za njih su i najjednostavnije svakodnevne stvari bile nedostižan san.
Upravo ta njihova izolovanost i skromna svakodnevica dotakli su srce jedne žene – humane i tople duše po imenu Tamara. Kada je čula za Miroslava i njegovu sestru, nije ostala ravnodušna. Nije mogla zanemariti činjenicu da neko živi tako blizu, a opet toliko daleko od svega što nazivamo normalnim životom. I tako je odlučila da im pruži ono što većina ljudi ni ne primjećuje – iskustvo koje mnogima izgleda beznačajno, a za Miroslava je predstavljalo čitav jedan novi svijet.
- Tamara je Miroslava prvi put povela u prodavnicu. Možda će se nekome učiniti kao sitnica, kao svakodnevna obaveza koju obavljamo mehanički, ali za njega, to je bio dan koji će pamtiti cijeli život. Prvi koraci kroz vrata marketa otvorili su pred njim svijet koji je do tada poznavao samo iz priče. Police ispunjene raznobojnim proizvodima, ambalaže koje su svjetlucale pod svjetlima, i mogućnost da bira, da poželi nešto i odmah to ima – sve to probudilo je u njemu osjećaje koje nije znao da postoje.
Tamara je opisala taj trenutak s mnogo emocija. Rekla je kako su se njegove oči širile od čuđenja, kao da pokušavaju da upiju sve te slike, da zapamte svaki detalj tog čudesnog mjesta. Bilo mu je teško da povjeruje da sve to postoji, da neko zaista može uzeti nešto s police i odnijeti kući. Taj čin, za nas toliko svakodnevan, za njega je bio ravan čudu.
- U jednom trenutku, kaže Tamara, Miroslav je samo stajao i gledao. Nije govorio ništa, ali njegove oči govorile su sve – nevjericu, sreću, zahvalnost i djetinju radost. Kada je prvi put pružio ruku i uzeo nešto što mu se svidjelo, na njegovom licu mogla se vidjeti tiha pobjeda – kao da je dotakao svijet koji mu je oduvijek bio uskraćen.
Za Tamaru, kao i za sve koji su čuli ovu priču, bilo je jasno da taj trenutak nije bio samo obična posjeta prodavnici. To je bio čin dostojanstva, pristup životu, korak ka ravnopravnosti – i najvažnije, to je bio dokaz da i najmanja pažnja, kad je iskrena, može imati ogroman značaj.
- Miroslav i njegova sestra žive skromno, bez luksuza, bez komfora, ali s nečim što se ne može kupiti – međusobnom ljubavlju i tihim prihvatanjem svoje svakodnevice. Tamara im je, makar na kratko, otvorila vrata jednog drugog svijeta, ali i podsjetila sve nas da ne zaboravimo one koji žive na marginama, daleko od pogleda i pažnje. Njena humanost nije ostala samo na riječima – pretvorila ju je u djelo koje Miroslav neće nikada zaboraviti.
Ova priča, iako tiha i jednostavna, nosi u sebi snažnu poruku – da nije potrebno mnogo da bismo nekome promijenili život. Nekada je dovoljna ruka podrške, malo razumijevanja i srce puno dobrote. A kada se tako nešto dogodi, tada cijeli svijet, makar na tren, postaje ljepše mjesto.
