- U prigušenoj tišini noći, dok se magla spuštala niz krovove zaboravljenog gradića, dvojica sjenovitih likova krstarila su iznad ulica. Otac, vampir starih vremena, mudrac među sjenkama, i sin, mlad i nestrpljiv, nov u svijetu tame. Njihova silueta klizila je iznad krovova s lakoćom koju samo oni koji vjekovima vladaju zrakom mogu razumjeti.
Otac se nenametljivo zaustavio, lebdeći iznad jedne stare kuće s izblijedjelim roletnama i ugaslim svjetlima. Obratio se sinu glasom tihim, ali punim težine — kao da je izgovarao zakon stariji od samih zidova ispod njih. Govorio je o umjerenosti, o potrebi da se ne uzme sve odjednom, već da se ide korak po korak, noć za noć, kuća za kućom. Sin je, mlad i pun vatre, odmah ispitivao tu logiku. Zašto čekati, pitao je. Zar nije brže i jednostavnije da se jedna kuća isprazni do kraja, pa da danima imaju mira?
- Otac se tada nasmijao. Ne podrugljivo, već s nekom čudnom tugom koja je prodirala dublje od samih riječi. Pogledao je sina i izgovorio ono što ovaj nije očekivao: da vampiri ne smiju biti kao političari. Ta rečenica ostala je da lebdi između njih, teža od samog vazduha.
Nakon što su sletjeli na krov, sjeli su u tišini. Gradska svjetla su titrala pod njima, automobili su prolazili kao da sve te vjekove tame ne primjećuju. Otac je nastavio govoriti, više sebi nego sinu, o tome kako pravi vampir ne ubija iz pohlepe, već uzima onoliko koliko je potrebno da preživi. Pričao je o ravnoteži između njih i ljudi, o svijetu koji ne smije izgubiti ni jedne ni druge. Jer kad se uzme sve, kad se pustoši bez kontrole, dolazi kraj — i vampirima, i ljudima.
- Sin je slušao, iako mu je srce kucalo brže od zvijezda iznad njih. Nije odmah razumio dubinu, ali nešto u očima njegovog oca, u miru kojim je govorio, počelo je da mu oblikuje misao. Počeo je shvatati razliku između proste gladi i istinske moći. Jer moć, kako mu je otac objašnjavao, nije u tome da sve uzmeš, već da znaš kada da se zaustaviš. A političari, kako ih je nazvao — nisu znali stati. Oni su uzimali do posljednje kapi, uništavali sve pred sobom, i ostavljali samo pepeo.
Ušli su u kuću tiho, ne ostavljajući tragove straha. Samo blagi umor kod domaćina, koji će vjerovatno pomisliti da su loše spavali ili da ih je uhvatila neka prolazna slabost. Ničije srce nije prestalo da kuca. Niti jedno tijelo nije ostalo hladno. Bilo je to vampirski — ali s mjerom.
- Kada su ponovo poletjeli u noć, sin je ćutao. Ali u njegovoj tišini nije bilo prkosa, već novo shvatanje. U toj tišini rodila se lekcija. Lekcija o časti, o granici, o tome da tamu nosiš, ali da ne dozvoliš da te ona proguta.
Dok su nestajali na horizontu, daleko od budnih očiju i ljudskih priča, mladi vampir je promrmljao riječi koje su bile više od zavjeta. Bile su putokaz, nova vrsta istine koju će nositi zauvijek:
- Mi jesmo vampiri. Ali nikada, nikada nećemo biti kao oni.
