Aleksandar Sofronijević, vrsni instrumentalist i renomirani umjetnik na harmonici našeg doba, donio je danas životnu odluku jer je svesrdno prihvatio ruku Kosane Stišović, ugledne doktorice medicine. Svojim nevjerojatnim prisustvom novopečeni bračni par zasjenio je sve prisutne, a mladenka je svoju vjenčanicu ukrasila jedinstvenim simbolom, a njezinu privlačnost pojačala rukavima nalik nježnim cvjetićima.
- Crkva Svetog Save bila je svetinja u kojoj su Aleksandar i Kosana izmijenili zavjete, a veličanstvenost ceremonije mnoge je dirnula do suza od čiste sreće. Dopustite nam da vam skrenemo pozornost na činjenicu da je mladenka odlučila svoju haljinu ukrasiti sentimentalnom porukom na talijanskom jeziku, kojom je izražavala ljubav prema svom partneru.
Nadalje, mladoženja je otvoreno izrazio radost što se njihovo vjenčanje poklopilo s radosnim uskršnjim dobom. Podsjetimo, mladoženja je rođen 19. studenog 1983. godine u Kraljevu, gdje je proveo svoje formativne godine. U gradu je boravio s roditeljima i mlađom sestrom Aleksandrom. Tijekom posjeta seoskom domu svoje obitelji, ugledao je staru harmoniku u dobi od nepune četiri godine.
- Taj ga je instrument zarobio i odlučio je ne otići bez njega. Unatoč objašnjenju roditelja da ga ne može ponijeti sa sobom, mladić je briznuo u plač moleći roditelje i rodbinu. Na tu je iskrenu molbu nabavio svoju prvu harmoniku. Gorljivo ga je pokušavao svirati, čak je iz znatiželje rastavljao i ponovno sastavljao njegove dijelove. Nitko od članova njegove obitelji nije se profesionalno bavio glazbom, iako je njegova majka posjedovala prirodni talent koji nikada nije njegovala.
Unatoč tome, njegovi su roditelji rado gledali glazbene emisije koje su prikazivale tradicionalne srpske pjesme, a upravo je kroz ta zajednička iskustva Aleksandar razvio duboku ljubav prema ovom glazbenom žanru. Svjedočeći nepokolebljivoj ljubavi svog sina Aleksandra prema harmonici i njegovom odbijanju da odustane od sviranja ovog instrumenta, roditelji su odlučili da mu daju privatne satove.
- Aleksandar je pokazao iznimnu predanost i odgovornost prema svojim glazbenim bavljenjima, dajući im prednost nad druženjem s prijateljima. Njegov otac, stroge naravi, nagovarao je Aleksandra da dokaže da je vrijedan povjerenja koje su mu roditelji ukazali, uloživši svoj teško zarađeni novac u njegovo glazbeno obrazovanje. Cijelo vrijeme školovanja u osnovnoj školi Aleksandar je nastavio svirati harmoniku, a često je koristio priliku da za vrijeme odmora nastupi sa svojim kolegama.
Kasnije je otkrio da je njegova neustrašivost prilikom nastupa na pozornici proizašla iz želje da drugima pokaže svoje vještine i znanje sviranja harmonike. Sa šesnaest godina izašao je kao pobjednik na juniorskom natjecanju nadobudnih harmonikaša u Sokobanji, u Jugoslaviji, 2000. godine. Cijena harmonike prosječne kvalitete u to je vrijeme bila toliko preskupa da su njegovi roditelji morali odvojiti cijelu svoju plaću za kupnju.
- Acin instrument, dok je baka pola svoje zarade davala samo za jednu ratu. Dvije godine kasnije, s nepunih osamnaest godina, nastupio je u seniorskom natjecanju, pokazavši svoje umijeće na istoj harmonici. Upravo na tom događaju zapazio ga je Jovica Petković, cijenjeni predsjednik žirija i dodijelio mu nagradu, apelirajući na oca da mu nabavi vrhunsku harmoniku.
Aca je još kao dijete gajio velike želje i zamišljao sebe kao priznatog harmonikaša. Te su se težnje ostvarile nekoliko godina kasnije, kada je krenuo na svoj glazbeni put, naposljetku diplomirajući na Glazbenoj akademiji u Kragujevcu. Aca je prvi put zarađivao dok je u srednjoj školi svirao s lokalnim orkestrom u kafani. Marljivo je štedio svoju zaradu, a na kraju ju je iskoristio za kupnju svog prvog automobila. Iako nikada nije oklijevao pomoći svojim roditeljima, također je sa zadovoljstvom liječio svoje prijatelje.
