Potresne vesti koja je pogodila javnost je smrt poznatog i cenjenog hrvatskog glumca Branka Dubajića koji je bio dugogodišnji član Zagrebačkog kazališta lutaka, preminuo je 19. avgusta 2025. godine nakon duge i teške bolesti. Smrt ovog istaknutog glumca duboko je pogodila kulturnu zajednicu i njegove najbliže, a nasleđe koje je ostavio nastaviće da živi kroz njegove izvedbe…
Iako nikada nije tražio svjetla reflektora, Branko Dubajić bio je umjetnik čija je prisutnost bila neizbrisiva. Svaka njegova uloga nosila je posebnu toplinu i iskrenost, a kolege i publika prepoznali su ga kao glumca koji je živio za scenu. Njegova predanost umjetnosti do posljednjih dana ostaje upečatljiv primjer kako ljubav prema teatru može postati smisao života. Dolazio je na probe i nastupao čak i kada je bolest činila svaki korak teškim, pokazujući snagu i upornost koja je inspirisala sve oko njega. Petra Mrduljaš iz Zagrebačkog kazališta lutaka istaknula je da je Branko ostao dio ansambla do samoga kraja, dok je kolega Siniša Ružić u oproštaju naglasio da njegov odlazak nije samo profesionalni gubitak, već i duboko lični.
- Rođen 1956. godine u Zagrebu, Dubajić je još u mladosti pronašao put do lutkarske scene. Njegov profesionalni put započeo je 1978. u Kazalištu lutaka u Rijeci, gdje je ostao sve do 1985. godine. Tamo je otkrio svoj dar za rad s djecom i mladima – jer lutkarsko kazalište traži posebnu osjetljivost i izražajnost, ono što ga je odlikovalo cijelu karijeru. Nakon godina provedenih u Rijeci, sudbina ga je dovela u Zagreb, gdje je od 2003. postao neizostavni član Zagrebačkog kazališta lutaka. Ostat će zapamćen po izvedbama u predstavama poput “Odiseja”, “Mala sirena”, “Neva Nevičica” i “Čarobna frula”, koje su donijele radost i djeci i odraslima.
Njegov talenat, međutim, nije bio ograničen samo na kazališne daske. Dubajić je bio poznato lice i televizijskoj publici. Iako je često tumačio sporedne uloge, donosio je posebnu energiju i upečatljivost, pa ga je publika lako pamtila. Nastupao je u popularnim serijama kao što su “Ljubav u zaleđu”, “Zabranjena ljubav”, “Ponos Ratkajevih”, “Bube i princeze” i “Ivanjske vatre”. Njegov glumački pečat bio je jedinstven – spajao je skromnost s unutrašnjom snagom, ostavljajući utisak i u kratkim scenama. Bio je jedan od onih glumaca čije prisustvo publika osjeti, čak i kada ne izgovori mnogo riječi.
- Kako piše Večernji list, njegove kolege opisivali su ga kao čovjeka bez taštine, glumca koji nikada nije tražio slavu, već se potpuno posvećivao umjetnosti. Upravo ta skromnost bila je njegova snaga – činila ga je bliskim i kolegama na sceni i publici. Jutarnji list dodaje da je Zagrebačko kazalište lutaka za njega bilo utočište, prostor u kojem je nalazio mir i snagu, čak i dok je vodio bitku s bolešću. S druge strane, HRT ističe njegov ogroman doprinos kulturi, jer je generacijama djece približio kazalište i pokazao im čaroliju umjetnosti kroz lutke i bajkovite priče.
Dubajić je bio i ostao simbol umjetničke ustrajnosti. Kolege svjedoče da je u najtežim trenucima bolesti znao doći na probe, jer mu je bilo važno da svaka predstava bude izvedena s pažnjom i ljubavlju. Njegova upornost i profesionalizam inspirisali su mnoge – bio je primjer da umjetnost može biti izvor snage i utočište u trenucima slabosti. Njegova smrt stoga nije samo gubitak za kazalište, već i za cijelu kulturnu scenu Hrvatske. Odlazak Branka Dubajića podsjeća na prolaznost ljudskog života, ali i na snagu umjetnosti koja nadživljava svakog pojedinca. Ono što ostaje iza njega nisu samo izvedene predstave i serije, nego i uspomene publike i kolega. Novi list podsjeća da Branko nije trebao velika priznanja da bi ostavio dubok trag – njegova najveća nagrada bila je publika, posebno djeca koja su uz njegove predstave otkrivala kazališnu čaroliju.
- Bio je tih, nenametljiv, ali uvijek prisutan. Kolege ga pamte po osmijehu, blagosti i spremnosti da pomogne. Upravo ta ljudska dimenzija njegove ličnosti čini ga još važnijim i u očima publike i u sjećanjima onih koji su s njim dijelili scenu. Njegova ostavština pokazuje da prava umjetnost ne treba grandiozne geste da bi bila velika. U malim detaljima, u toplini pogleda, u pažljivoj gesti lutke ili kratkom pojavljivanju na ekranu – tu se krila njegova snaga da dotakne ljude.
Kazališna zajednica danas se oprašta od čovjeka koji je dao više nego što je ikada tražio zauzvrat. Njegova životna priča nije samo biografija jednog glumca, već i svjedočanstvo kako ljubav prema umjetnosti može oblikovati cijeli život i ostaviti neizbrisiv trag. Publika će ga pamtiti kao glumca koji je svoj talenat nesebično dijelio, a kolege kao prijatelja koji je uvijek bio spreman pružiti podršku.
Branko Dubajić živio je umjetnost i ostavio prazninu koju je teško popuniti. Ipak, njegovo nasljeđe nastavlja živjeti – u predstavama, serijama i sjećanjima. Njegova energija, osmijeh i predanost i dalje će biti prisutni kroz one koji su s njim dijelili scenu i kroz publiku koja ga nikada neće zaboraviti. Njegovo svjetlo, iako fizički ugašeno, ostaje utkano u kazališne daske i televizijske kadrove. Pravi umjetnici nikada ne umiru – oni nastavljaju živjeti kroz svoja djela i u srcima onih koji ih pamte.
