U trenucima kada život neočekivano skrene s puta kojim smo navikli da hodamo, često smo primorani da se suočimo sa sobom i onim što smo osjećali, a nikada nismo znali jasno izraziti. Kada se prisjetim dana kada sam prvi put upoznala ženu koja je postala moja usvojiteljica, imala sam dvanaest godina i bila sam dijete koje je više razmišljalo o bijegu iz sirotišta nego o tome šta znači pripadati nečijoj porodici. Ona mi je tada djelovala kao ulaznica u bolji svijet, kao vrata koja vode u život o kakvom sam do tada samo maštala. Iako je prema meni bila nesebična i puna topline, ja sam često glumila zahvalnost, ne razumijevajući koliko se trudi da me izgradi kao osobu.
Prošle su godine, a uz svaku uspomenu koju nosim o njoj vezane su emocije koje sam dugo potiskivala. Bila je neko ko me prihvatio bez ijednog pitanja, ko mi je pružio sigurnost i dom kakav nikada nisam imala. Brinula je da imam šta da jedem, da se osjećam voljeno, da imam podršku onda kada posrnem. Ali sve to vrijeme nisam imala hrabrosti da joj pokažem koliko mi znači. Nisam shvatala da se ljubav ne izražava samo riječima, već i zahvalnošću koja dolazi iz srca, a koju ja nisam umjela pružiti.
- Godinu dana je prošlo otkako je preminula, a njen odlazak je otvorio ranu koju nisam ni znala da nosim. Sahrana je bila teška, puna tišine koja govori glasnije od riječi, i u tom trenutku spoznala sam koliko sam je voljela. Tek kad sam je izgubila, shvatila sam da sam čitavog života potiskivala osjećanja koja su ipak postojala. Svaki mali trenutak s njom vratio se u mislima, svaki osmijeh, svaka njena briga, svaka sitnica koja je činila naš odnos posebnim.
Dok sam stajala pored njenog groba, prišao mi je nepoznat čovjek i pružio mi porculansku figuricu, rekavši da je željela da je ja naslijedim. Taj dar me je, umjesto da donese utjehu, obuzeo osjećajem ljutnje koji nisam mogla objasniti. U naletu emocija slomila sam figuricu, ali se u njenoj unutrašnjosti nalazio pažljivo smotan papirić sa nizom brojeva i jednostavnom riječju koja je upućivala na to da je u pitanju lozinka. Njeno pismo, napisano rukom koju sam prepoznala, podsjetilo me je da ona ni poslije smrti nije prestala da brine o meni.
- Često je spominjala štednju, ali ja nikada nisam pridavala pažnju tim razgovorima. Sada se ispostavilo da je godinama odvajala novac za mene. U testamentu je postavila jedan uslov koji me je zatekao: sredstva mogu biti moja samo ako postanem hraniteljica. Tek tada sam razumjela da je to bio njen način da me usmjeri ka putu koji je ona smatrala ispravnim, da me nauči kako da pružim ljubav koju ona meni nikada nije uskratila.
Ta spoznaja bila je kao otvaranje nove stranice mog života. Osjetila sam zahvalnost, ali i strah. Bojala sam se da ću ponoviti greške koje sam činila dok je ona bila živa, da ću dijete kojem pružim dom možda tretirati s istim nerazumijevanjem koje sam imala prema njoj. Suočavanje sa sobom bilo je nužno, jer željela sam da se promijenim i da naučim šta znači biti nečija podrška i sigurnost.
Priprema da postanem hraniteljica postala je putovanje ka iscjeljenju. Kroz taj proces morala sam da preispitam svoje stavove o ljubavi, brizi i odgovornosti. Shvatila sam da se prošlost ne može izbrisati, ali se iz nje može učiti. Morala sam upoznati svoje slabosti da bih mogla izgraditi odnos sa djetetom koje će možda gledati u mene kao u stub, isto kao što sam ja gledala u svoju usvojiteljicu, iako toga tada nisam bila svjesna.
- Njeno naslijeđe nije bilo samo materijalne prirode. Ono što mi je zaista ostavila bila je prilika da postanem bolja osoba, da razumijem sebe i da pružim ljubav onima koji je trebaju. Naučila sam da oproštaj nije zaboravljanje, već prihvatanje onoga što je bilo i kretanje naprijed sa namjerom da se živi ispravnije.
Dok danas koračam stazom koju je ona davno zacrtala, osjećam da se u meni probudila snaga za koju nisam znala da postoji. Shvatam da nova poglavlja života ponekad počinju tek onda kada zatvorimo ona koja najviše bole. I baš tu, u toj tišini promjene, počinje moje putovanje ka tome da pružim ljubav na način na koji je ona to činila – nesebično, hrabro i otvorenog srca.
