U današnjem članku vam pišemo na temu dobrote koja se daje tiho, bez svjedoka, ali se vraća onda kada se čovjek najmanje nada. Ovo je priča o jednoj zimi, jednom učitelju i jednom djetetu, ispričana onako kako bi je prepričao neko ko još uvijek vjeruje da mala djela mijenjaju sudbine.
Bila je sredina devedesetih, zima kakvu su sela oko Zlatibora dugo pamtila. Snijeg je prekrivao puteve, krovove i dvorišta, a hladnoća je ulazila u kosti bez pitanja. U seoskoj školi, u skromnoj učionici, učitelj Lazar je rano ložio staru peć, želeći da djeca dođu u bar malo topliji prostor. Bio je poznat kao strog, ali pravedan čovjek. Nije imao svoju porodicu, pa su mu učenici bili cijeli svijet, razlog zbog kojeg je svakog jutra ustajao bez žaljenja.
Tog jutra, dok je čas tek počinjao, vrata su se tiho otvorila. Ušao je mali Miloš, desetogodišnjak bistrog pogleda, ali promrzlih obraza. Na prvi pogled sve je djelovalo uobičajeno, dok učitelj nije primijetio njegove noge. Dječak je stajao u tankim gumenim opancima, onim ljetnim, bez čarapa. Snijeg mu je natopio noge do koljena, a koža mu je bila modra od hladnoće. Bio je to prizor koji je lomio srce. Lazar je znao priču njegove porodice – otac nadničar, majka bolesna, siromaštvo koje se krilo iza spuštenih pogleda.
Bez mnogo riječi, učitelj je prekinuo čas i pozvao dječaka bliže peći. Miloš je prišao pognute glave, stideći se svojih promrzlih nogu. Tada je Lazar učinio nešto što niko u učionici nije očekivao. Sjeo je, izuo svoje nove, tople kožne cipele koje je kupio tek dan ranije, nakon mjeseci odricanja i štednje. Bile su postavljene krznom, prave zimske, san svakog siromašnog doma.
- Pred svima je rekao da su mu cipele tijesne, da ga žuljaju i da mu ne trebaju. Izgovorio je tu malu laž da bi sačuvao dječakovo dostojanstvo. Miloš je gledao u nevjerici, pokušavajući da odbije, ali je poslušao. Kada ih je obuo, bile su mu malo velike, ali tople. Po prvi put te zime, osjetio je toplinu u prstima. Osmijeh koji mu je tada obasjao lice bio je tiha pobjeda ljudskosti.
Tog dana, Lazar je kući krenuo u starim, pohabanim cipelama. Pješačio je kilometrima po snijegu, s promrzlim nogama, ali s osjećajem kakav se ne može kupiti. Nikada nikome nije rekao istinu. Za njega je to bio samo još jedan običan dan učiteljske dužnosti.
Godine su prolazile. Miloš je završio školu, bio najbolji u generaciji i otišao dalje, u grad, u svijet. Lazar je ostao u selu, ispraćajući nove generacije, sve dok nije otišao u penziju. Život ga nije mazio. Ostao je sam, s malom penzijom, u staroj kući koja je prokišnjavala. Zime su mu postajale sve teže, a dani sve tiši. Često bi gledao kroz prozor, pitajući se gdje su njegovi đaci i da li se iko još sjeća starog učitelja.
A onda, jednog decembarskog jutra, pred njegovu kapiju stao je veliki, crni automobil. Bio je to prizor koji nije pripadao tom selu. Lazar je pomislio da se neko izgubio. Teško se pridigao i izašao na trem. Iz auta je izašao uglađen, siguran muškarac. Kada su im se pogledi sreli, čovjek je zastao, a zatim potrčao i zagrlio starca snažno, iskreno.
„Učitelju… ja sam Miloš“, rekao je drhtavim glasom. „Onaj dječak kome su vaše nove cipele ‘slučajno’ odgovarale.“
- Lazaru su klecnula koljena. Suze su same krenule. Pred njim je stajao dječak iz snijega, sada odrastao, dostojanstven čovjek. Sjedili su zajedno, a Miloš mu je ispričao svoj put. Postao je hirurg, spasio mnoge živote, ali je znao da je njegov put počeo onog dana u učionici. Nije dobio samo cipele, već lekciju šta znači biti čovjek.
Kada je Miloš izvadio ključeve i položio ih pred učitelja, Lazar je zanijemio. Stan, toplo mjesto, bez brige i hladnoće. Pokušao je da odbije, ali Miloš nije dozvolio. Rekao je da je to dug, ali i čast. Da je vrijeme da se dobrota vrati.
Tog dana, selo je gledalo kako učitelj Lazar odlazi iz svoje stare kuće ne kao siromah, već kao čovjek bogat poštovanjem i ljubavlju. Jer ono što je dao iz srca, vratilo mu se umnoženo. I tako su one cipele, poklonjene u tišini, nakon mnogo godina odvele obojicu tačno tamo gdje su trebali biti
