Za vrijeme bivše Jugoslavije, ona je važila za jednu od najpoznatijih, ali i najpoželjnijih, pjevačica na našim prostorima. Započela je svoju muzičku karijeru jako mlada, ali je poprilično mlada i preminula od akutnog infarkta.
Prošla su tri desetljeća od preranog gubitka života koji je prekinuo idilično odrastanje Hrvoja i njegovog mlađeg brata Borne. Glazbeni svijet ostao je u nevjerici kada je u kolovozu 1992. do ušiju stigla tragična vijest o smrti kultne Đurđice Barlović. Tragično je preminula na Internoj bolnici u Zadru od posljedica akutnog srčanog udara sa samo 42 godine. Rajko Dujmić, voditelj “Novih fosila”, iznio je iznenađujuće otkriće o preranoj smrti žene koja je bila poznata po svom čvrstom i postojanom zdravlju.
- Unatoč solidnom zdravstvenom stanju, njezin odlazak bio je šok. Zapanjujuće, na dan njezine smrti, svaki sat u mom stanu odjednom je prestao otkucavati. Tek kasnije sam primio tužnu vijest. Stomatolog se prisjeća kako nam neki događaji ostavljaju neizbrisiv trag u sjećanju, jer se i nakon mnogo godina živo sjeća šoka i silne tuge koju je osjetio, iako je tada imao samo 11 godina. Ljubav prema moru i morskim sportovima bila je zajednička svima nama.
Moja majka, budući da je rođena u Splitu i odrasla uz obalu, imala je duboku vezu s oceanom. Naša je obitelj oduvijek imala gliser jer je jedrenje bila njihova strast. Čak su me naučili kako upravljati dok sam bio dijete od osam ili devet godina. Ta ljubav prema moru prenijela se i na Bornija i na mene, a danas oboje imamo veliku sklonost ronjenju. Hrvoje Barlović prisjeća se svoje majke kao izrazito nježne i osjećajne osobe. Iako imam živa sjećanja, mladost me spriječila da u potpunosti shvatim zamršenost majčine karijere.
Stoga sam naknadno morao slagati slagalicu razgovarajući s ocem, njezinim kolegama i stricem koji živi u Splitu. Dijeleći zajedničku ljubav prema brodovima, moj ujak, bivši pomorac, prenio je bogato znanje ne samo o jedrenju, već i o majčinom odrastanju i godinama formiranja. Ove interakcije pružile su mi neprocjenjiv uvid u život moje majke. Rođena 23. kolovoza 1950. u Splitu, Đurđica Miličević od malih je nogu pokazivala prirodnu sklonost glazbi i pjevanju. Kao djevojčica svoj je talent pokazala na renomiranom dječjem natjecanju u Splitu “Djeca pjevaju”.
Osim vokalnih sposobnosti, razvijala je i vještine sviranja gitare. Odmah po završetku srednje škole osigurala je profesionalni ugovor, čime je započela njezin profesionalni put. U početku je svoju glazbenu karijeru započela sa splitskim bendom VIS Batali prije nego što je otišla u Zagreb i pridružila se cijenjenoj grupi Novi fosili. Moja majka, talentirana pjevačica, često bi nas počastila svojim glasom na proslavama i okupljanjima. Međutim, nikada nije pjevala kod kuće čisto iz zadovoljstva.
Samo bih imao zadovoljstvo čuti njezin prekrasan glas na koncertima. Iako je kod kuće posjedovala nevjerojatnu akustičnu gitaru, nikada je nisam imao prilike čuti kako svira. Pretpostavlja se da ga je rezervirala za uvježbavanje pjesama, koje bi radila na probama ili u studiju. Iako možda nije bila virtuoz na gitari, znala je dovoljno akorda za pratnju. Nažalost, gitara je doživjela neslavnu sudbinu. Kad je moja majka krenula sa solo karijerom, zaokupili su je organizacijski zadaci, ugovori i dopisivanje.
Posljedično, gitara je zamijenjena za najnovije tehnološko čudo tog vremena – telefaks. U eri bez interneta i e-pošte, faksovi su bili sredstva za slanje pisama. I dan danas žalim što nema gitare moje majke, jer sam od nje naslijedio ljubav prema glazbi. Glazba je bila stalno prisutna u našem automobilu kad god smo išli na putovanja i postala je neizostavan dio mog života. Moji roditelji su tijekom odrastanja često slušali domaće glazbenike poput Prljavaca, Parnog valjka, Balaševića i Creedencea.
Moja se majka posebno divila Freddieju Mercuryju, ne samo zbog njegovog impresivnog raspona od četiri oktave, već i njegove sposobnosti da pjeva i balade i rock pjesme. Također se sjećam da je moja majka imala izvanredan glas, sposoban je pogoditi visoke tonove i uskladiti se s basom. Što se tiče očuvanja glasa, nije se pridržavala nekih posebnih rituala. Dapače, povremeno bi se prepustila jednostavnom užitku paljenja cigarete, smijući se njezin sin Đurđiči.
Na upit o braći i jesu li naslijedili njezin izuzetan sluh, odgovara: Upitan o odlasku Đurđice Barlović iz Fosila, Hrvoje to pripisuje spletu raznih okolnosti. Na vrhuncu slave moja je majka napustila bend godinu dana nakon mog rođenja. Moj tata je imao zahtjevan posao, a mama je često putovala. Unatoč njihovoj želji za još jednim djetetom, došao je moj brat umjesto kćeri kakvoj se mama nadala. To je dovelo do spoznaje da je promjena karijere neophodna.
Nakon što je objavila četiri uspješna albuma, moja je mama počela razmišljati o promjeni u sebi profesija. Dok je voljela glazbu i pjevanje, popratne obveze upravljanja, organiziranja i druženja s brojnim pojedincima postale su joj opterećujuće. Počela je razmišljati o novom poslu koji bi je oslobodio egzistencijalne ovisnosti o nastupima i albumima. Jasno se sjećam da je krajem 80-ih potpisala ugovor s jednom kozmetičkom tvrtkom da zastupa njihove proizvode u bivšoj Jugoslaviji.
Nažalost, izbijanje rata im je poremetilo planove i dovelo do raspada tvrtke, objašnjava Barlović. Godine 1992. putovanje na otok Pag postalo je dugo očekivani odmor. Naši ljetni odmori uvijek su bili dragi, željno iščekivani trenuci jer su nam omogućili da cijeli mjesec provedemo zajedno. Roditelji bi svako jutro otišli na kavu, posjetili tržnicu i trgovine kako bismo skupili sve što nam je potrebno za taj dan, sve to spakirali u putni hladnjak, a zatim bismo gliserom krenuli prema zaljevu.
Tog dana mama je odlučila otići na skijanje na vodu, ali kad se vratila, žalila se na bolove u prsima. Moj tata je odmah prepoznao znakove srčanog udara. Zajedno s našom majkom i prijateljicom odjurile su na gradsku plažu u Pagu, gdje je bila stacionirana hitna pomoć. Vozač nije gubio vrijeme i uspio je prevesti moju majku u zadarsku bolnicu u nevjerojatnih 30 minuta. Nažalost, unatoč svim naporima, liječnici u bolnici je nisu uspjeli spasiti – uspomena je to koju Hrvoje, zajedno s Bornom i tatinom sestričnom, nikada neće zaboraviti dok su ostali na plaži.
Popodne smo moj brat, tatin bratić i ja željno iščekivali povratak roditelja. Dok je moj tata prenosio svoje znanje o upravljanju našim brodom, vratili smo se u luku. U tom trenutku moj tata, netom iz bolnice, otkrio nam je poražavajuću istinu. Emocije šoka i tuge bile su neopisive, prisjeća se Hrvoje. Također se prisjetio da je njegova majka od mladosti imala povijest visokog krvnog tlaka.
- Barlović je ispričao da je u radosnom trenutku njihov otac otpratio majku na liječnički pregled zbog ranog visokog krvnog tlaka. Otkriveno je da su i Barlović i njihov brat i sestra to stanje naslijedili od majke. Zbog toga je njihov brat u mladosti počeo uzimati lijekove, dok je Barlović na lijekovima već nekoliko godina. Kad smo tragično izgubili majku, bila sam prisiljena sazrijeti preko noći, ostavljajući iza sebe bezbrižno djetinjstvo u kojem su uživali moji vršnjaci.
Srećom, naše bake Magdalena i Emica preuzele su brigu o nama jer je i naš otac preminuo 2009. Unatoč tim teškoćama, obitelj nam je pružila čvrste temelje, osiguravajući nam sretno odrastanje i usađujući u nama važne moralne vrijednosti. Kao rezultat toga, vjerujem da smo moj brat Borna i ja izrasli u ugledne osobe. Ostali smo bliski, i osobno i poslovno. Sada sam dentalni kirurg i protetičar, dok moj brat vodi svoj privatni laboratorij i također radi sa mnom i ostalim kolegama. Uvjeren sam da bi naši roditelji bili ponosni na ljude kakvi smo postali. To je mišljenje ponovio i Hrvoje u intervjuu za “24sata.hr”.
