U ovo članku Vam donosimo priču koja će šokirati mnoge sa radnjom koja prati dete koje se izgubilo u snježnoj šumi, a pri tome vukovi su bili oni koji su ga pronašli…
Zimska oluja počela je iznenada. Snijeg je padao u gustim slojevima, a snažan vjetar je zavijao kroz drveće, stvarajući zvukove koji su podsećali na tihu patnju same šume. Noću, kad su svi najiskusniji lovci u tom kraju ostali kod svojih kuća, sigurno je bilo i više nego dovoljno razloga da ostanu unutra. Ipak, u toj pustoši, u samom srcu planine, dogodila se strašna nesreća — nestala je beba.
- Ana Lindberg, mlada žena koja je živjela u malom, osamljenom naselju, vraćala se iz susednog sela gde je pokušavala da potraži pomoć. Njen stari automobil zaglavio je u snijegu, a kad je pokušala da nastavi put peške, kliznula je i pala, pri tome ispustivši kolijevku s djetetom. Kada je uspela da se podigne, beba više nije bila tamo. Na snazi su bili samo siloviti naleti vjetra i tragovi koji su nestajali u snijegu. Ana je panično vrištala, dozivala svoje dijete, ali jedino što je odjekivalo iz tišine noći bila je galama nevremena.
Dok je ona u očaju tražila svog sina, šuma nije stajala sa svojim svakodnevnim životom. U daljini su se kretale sjenke, obrisci čopora sivih vukova, koji su se vraćali sa noćnog lova. Vođa čopora, stara vučica koju su kasnije nazvali Luna, primetila je nešto neobično. Među gustim slojevima snijega, ona je uočila malu, nesrećnu siluetu. Ispod snijega se čuo tihi, potresni plač, nalik na tugu izgubljenog vučeta.
- Luna se s pažnjom približila, oprezno pomerajući snijeg, da bi se uverila da je beba, čiji je miris bio stran, ali nije odavala prijetnju, bila živa. Slušala je plač, a onda je spustila svoje telo uz njega, stvarajući prirodni štit protiv hladnoće i vjetra. Ostali vukovi stajali su oko njih, praveći polukrug, kao živi zid zaštite. I tako je beba, nesvesna svega, provela čitavu noć u čoporu vukova, koje je priroda uputila da je sačuvaju.
U zoru je počela potraga. Lovci, spasioci, pa čak i Ana, tragali su za nestalim djetetom. Prvo su naišli na tragove, ali nisu vodili u pravcu opasnosti, ni ka liticama, ni ka ledenim površinama. Umesto toga, vodili su duboko u šumu. Iako su svi najpre pomislili na najgore, verujući da su vukovi odneli bebu, nekoliko minuta kasnije, pred njima se ukazao prizor koji niko od njih nije mogao da objasni.
Na čistini, okruženoj borovima, ležala je vučica. U njenom krznu, umotano kao u toplo zaklonjeno gnezdo, ležalo je dijete. Drugi vukovi stajali su u blizini, ali nijedan nije pokazivao znakove agresije. Jedan od spasilaca je šapnuo, kao da nije mogao da veruje svojim očima: „Oni… ga čuvaju.“
- Ana je potrčala prema svom sinu, suze su joj počele teći niz lice, ali ovaj put su bile suze olakšanja. Beba je bila topla, mirno disala, kao da je do tog trenutka spavala, zaštićena od svih opasnosti. Tragovi vukova su bili posvuda, kao da su čitavu noć stajali na straži. Pre nego što je nestala u šumi, vučica je okrenula glavu i pogledala Anu — pogledom koji je bio dubok, skoro ljudski.
Lekari su kasnije potvrdili da dijete nije imalo promrzline niti bilo kakve povrede, iako su temperature bile ispod minus dvadeset stepeni. Kako je to bilo moguće, niko nije znao da objasni. Nekoliko godina kasnije, ljudi su i dalje s vremena na vreme viđali tu istu vučicu, sa srebrnastim krznom, kako se pojavljuje u šumi. Nikada se nije približavala selima, ali je često bila viđena na ivici šume, kao da provjerava kako su ljudi, naročito Ana i njen sin. Iako su godinama prošli, nikad nije zaboravila onog malog života kojeg je jednog davnog zimskog dana spasila.
Ana je svom sinu dala ime Leo, kao simbol snage i opstanka koju je doživeo zahvaljujući vučici. I svake godine, na najhladnijoj noći, iza njihove kuće, mogao se čuti tihi zavijanje. Nije bilo preteće — zvučalo je kao znak, kao obeležje da se neko vratio da proveri da li je sve u redu sa onim koga je nekada držala blizu svog srca. Svi su verovali da vučica, Luna, nije zaboravila svog malog prijatelja.
