Josif Tatić je bio srpski glumac koji je ukrao srca žena koje su budno pratile sve njegove uloge na malim ekranima,mi Vam danas donosimo par zanimljivih stvari iz jegovog života koje i nisu baš poznate širim narodnim masama.
- Bio je to čovjek sa dušom širokom kao Dunav, s pogledom što gricka i šalu i tugu u istom trenu. Takav je bio Josif Tatić – glumac koji nije samo igrao uloge, već ih je živio, disao i nosio na sebi kao staru košulju, iskrzanu, ali omiljenu.
Rođen 13. aprila 1946. godine u Novom Sadu, Josif je od samog početka nosio pozorište u krvi. Njegov otac Branko i majka Hristina bili su glumci, pa nije ni čudo što mu je scena bila prirodni nastavak porodičnog doma. Ipak, mladi Josif je u prvim godinama života maštao o drugačijoj areni – bokserskom ringu. Trenirao je boks s ozbiljnom strašću, ali sudbina je imala drugi plan. Poslije treće borbe, u kojoj je završio na podu, odlučio je da odloži rukavice i zagrli reflektore.
- Nakon što je završio Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, zakoračio je u svijet glume sa ozbiljnošću i strašću. Uvijek je govorio da mu je Hemfri Bogart bio uzor, ali je i sam znao kako da zadrži svoju osobenost. Nikada se nije javno izjašnjavao o nacionalnosti, vjerovao je da umjetnost nema granice, ni boje, ni oznake – samo istinu.
Publika ga je najviše pamtila po jednoj ulozi – Božidar Soldatović Jataganac iz kultne serije “Bolji život”. Ta karikaturalna figura partijskog direktora, na granici između stvarnosti i groteske, ostala je upamćena kao jedan od najživopisnijih likova domaće televizije. Međutim, starija publika pamtila ga je i po brutalno snažnoj ulozi Taleta Surovog u seriji “Grlom u jagode”. U svakom kadru, u svakoj rečenici, osjetila se živa emocija – on je znao da pogodi pravo u srce.
- U privatnom životu, Josif je bio otac dvije kćerke. Stariju, Jelisavetu, dobio je sa kostimografkinjom Biljanom Dragović. Jelisaveta je, baš kao i roditelji, zakoračila u svijet umjetnosti i postala cenjena kostimografkinja. Mlađu, Hristinu, dobio je sa suprugom Bebom, i to u poznim godinama, kada je imao već 57. godina. Njeno ime nije slučajno – nosila je ime Josifove majke, kao znak poštovanja i ljubavi.
Iako se činilo da se s vremenom smirio, Josif nikada nije izgubio duh boema. Volio je dobru čašu, dobre ljude, duge noći i iskrene razgovore. Bio je od onih koji govore otvoreno i bez ustezanja, pa je znao i u šali da kaže: „Kajem se što mladost nije bila još burnija. I što nisam pušio više.“ Posljednjih pet godina života, ipak, pio je samo crno vino, pokušavajući da sačuva ono malo zdravlja što je ostalo.
- U njegovom životu bilo je i mnogo anegdota, ali jedna od najslikovitijih je ona koju je ispričao njegov prijatelj i kolega Predrag Ejdus. Dok su se vraćali iz Australije, zajedno su ušli u JAT-ov avion gdje su, između ostalog, putovali i patrijarh Pavle i njegova pratnja. Tale, kako su ga zvali, pod gasom od putovanja i vina, odluči da ode i pozdravi patrijarha. Ejdus ga pokušava zaustaviti, znajući u kakvom je stanju, ali Tatić samouvereno kaže: „Ćuti, Jevrejinu, ovo je moj patrijarh!“ A iako je sebe smatrao ateistom, poštovao je sve i svakoga. Kad se vratio s tog kratkog susreta, samo je rekao: „Izgleda da me nije prepoznao.“ Ejdus se do kraja života s osmijehom sjećao tog trenutka.
Nažalost, godine života ispunjene strašću, ali i porocima, ostavile su traga. Iako je pokušavao da popravi zdravlje, bilo je već kasno. Josif Tatić preminuo je u snu 8. februara 2013. godine u svom stanu u Beogradu. Kremiran je i položen na Novom groblju, tiho, daleko od buke i reflektora, onako kako to često bude s onima koji su za života bili glasni i puni života.
- Ostala je uspomena. Ostale su replike koje se i danas prepričavaju. Ostao je osmijeh koji su milioni gledalaca čuvali u sjećanju, i tuga što takvi ljudi odlaze. Josif Tatić nije bio samo glumac – bio je lik, legenda, i posljednji mohikanac jednog vremena kad se živjelo srcem, a ne po šablonu.
