Rada Manojlović je svima poznata kao energična i zanimljiva estradna zvezda koja puni rubrike svojim potezima i zanimljivostima iz privatnog života, ali retko ko zna kakva je ona osoba ustvari?
- Kažu ljudi – gdje su djeca složna, tu kuća nikad nije prazna. Upravo takav duh vladao je u domu Rade Manojlović sredinom aprila, kada su se oko jednog stola, bez mnogo pompe, okupili ljudi koji je najviše znače – njena sestra Marija i njihov otac. Tog 16. aprila nije se slavilo zbog slave ni zbog estradne promocije, već zbog rođendana jedne posebne žene – Marije, Radine rođene sestre. I iako ona nije poznata široj javnosti kao Rada, u Radinom srcu ona je neprikosnovena zvijezda.
Taj datum u njihovoj kući nikada nije bio samo još jedan proljetni dan. On je uvijek nosio nešto više – toplinu, prisjećanje, zagrljaje bez riječi i pogled koji govori sve. Rada, koja i pored svoje popularnosti nikad nije zaboravila na ono najvažnije – porodicu, odlučila je da sestri pokloni večeru koja se ne zaboravlja. Nije to bio gala događaj pred kamerama, već iskreno porodično veče u skromnom, ali toplom restoranu.
- U društvu oca, koji im je cijelog života bio stub i podrška, dvije sestre su provele trenutke koji ne traže publiku da bi ostali urezani u pamćenje. Sve je bilo pripremljeno sa ljubavlju – od izbora mjesta, do atmosfere, ali najviše se osjetila pažnja u onome što se ne može kupiti – u osjećaju. Kada je stigla torta, nije to bila samo još jedna slastica. Bila je to simbol pažnje, truda i Radine želje da Mariji uljepša dan, da joj pokaže koliko joj znači. Osmijeh koji je obasjao Marijino lice bio je jasan znak da je uspjela.
Posebno dirljiv trenutak dogodio se kada je njihov otac, tih, pomalo ganut, rekao samo jedno: “Ćerko, čestitam.” Iza te kratke rečenice krila se čitava priča. To nije bio običan čestitarski refren, već duboki očinski uzdah – ponosnog čovjeka koji vidi da su mu kćeri porasle u dobre, poštene i povezane žene. Njegove riječi bile su tiha potvrda svega što je u njih uložio – ne novcem, jer nije ga bilo mnogo, već srcem, žrtvom i nepresušnom ljubavlju.
- Marija, iako daleko od reflektora, zauzima centralno mjesto u Radinom životu. Njihova veza prevazilazi običnu sestrinsku ljubav – one su oslonac jedna drugoj. Rada je više puta isticala koliko joj sestra znači, kako joj je upravo Marija prva kojoj se javlja kad je teško, kad ima dilemu, kad srce traži mir. Ta neraskidiva nit među njima bila je osjetna i tokom te večeri – nije bilo potrebno mnogo riječi da se razumiju.
Za njihovog oca, to veče bilo je dragocjen poklon. Posmatrati svoje dvije kćerke, odrasle, ali i dalje nježne i povezane, bilo je više nego što je mogao poželjeti. To su trenuci koje roditelj pamti dokle god mu srce kuca – one nijanse tišine između smijeha i suza koje znače: „Uspio sam.“
- Naravno, čestitke su stizale sa svih strana. Od prijatelja, rodbine, pa i od Radinih brojnih obožavalaca. Međutim, ono što je tu noć činilo posebnom nije bila količina poruka, već njihova iskrenost. Nije se slavilo u glamuru, već u toplini. Nije bilo vatrometa, ali je bilo pogleda koji griju dušu.
Rada, uprkos uspjehu i slavi, nikada nije izgubila kompas. Porodica je za nju svetinja, a ova rođendanska večera to je još jednom potvrdila. Dok mnogi jure za svjetlima pozornice, ona zna da je pravo svjetlo tamo gdje su njeni – u očima sestre, u osmijehu oca, u tišini koja ne traži aplauz.U vremenu u kojem mnogi zaboravljaju svoje najbliže, gdje se rođendani pretvaraju u takmičenja ko će više, veće, skuplje – Manojlovići su pokazali da prava vrijednost leži u jednostavnosti i ljubavi. To nije bila večera za medije, već večera za dušu. A takve se pamte zauvijek.
