U ovom članku Vam donosimo priču koja naizgled priča o običnom danu u tranvaju, ali dešavanja tog dana su iznadila mnoge prisutne…
Bio je to običan dan, hladan i vlažan, ali ne i običan trenutak. Jutro je bilo obavijeno tjeskobnom tišinom, kakva obično vlada u autobusima rano ujutro. Putnici su bili zamagljeni u svojim mislima, pod težinom svakodnevnog života. Zrak je bio vlažan, a magleni prozori nisu dopuštali da se vidi ništa osim sivih obrisa okolnih zgrada. Ljudi su tiho klizili kroz svoj dan – neki su buljili u ekrane svojih telefona, drugi su drijemali, dok su neki, poput mene, nervozno gledali na satove, čekajući da dođu na svoje odredište.
- Autobus je lelujao na neravnim cestama, a zvuk radio prijemnika je samo podcrtavao prazninu u zraku. Zatim je, na sljedećoj stanici, vrata autobusa tiho zaklopila, a starija žena je polako ušla. Bila je mala, sitna i pogrbljena, odjevena u stari kaput i pletenu kapu koja joj nije mogla skriti iscrpljeni izraz lica. U rukama je držala malu vrećicu, a prsti su joj bili crveni od hladnoće, kao da je sav zimski zrak ušao u njezinu kožu. S pažnjom je brojala novčiće da bi platila kartu, s nespretnim, pomalo nervoznim pokretima.
Nekoliko putnika je gledalo prema njoj, a jedan je izrekao neljubaznu opasku: “Požuri, bako!” Ona je uzdahnula tiho i odgovorila: “Oprosti, brzo ću…” Glas joj je bio tih i skroman, kao da nije htjela da bude smetnja nikome, iako su njezini pokreti pokazivali napor. Autobus je krenuo, a ona je, nespretno, pokušavala uhvatiti rukohvat. Ruke su joj se tresle, a vrećica je iskliznula iz njezinih ruku. Snažno je prasnuo zvuk – krumpir je polako padao na pod, a kruh je skliznuo do prolaza.
- Iz stražnjeg dijela autobusa, djevojka s dugim trepavicama i slušalicama u ušima, nije ni pogledala staricu, već je izgovorila sarkastičnu opasku: “Eto ga! Kao i uvijek. Ne mogu se držati, a onda su svi ostali krivi.” Starica je tiho sagnula glavu i počela brati krumpir s poda. Ljudi su gledali, ali nitko nije ustao da joj pomogne. Nitko. Djevojka je uočila njezinu nespretnost i nije se trudila sakriti svoje nezadovoljstvo. Starica je samo šaptala: “Oprosti, draga, ruke mi otkazuju…”
Djevojka je maknula slušalice, okrenula se prema starici, smješkajući se sarkastično: “Možda bi trebala ostati kod kuće ako je tako teško. Ili, znaš, dostava namirnica – nikad čula za to?” Ova zadnja opaska izazvala je tihe smijehove među putnicima. Nitko nije intervenirao. Starica je šutjela, samo se naslonila na rub sjedala, držeći svoju torbu čvrsto. A onda, iznenada, vozač je podigao pogled i počeo govoriti, tiho, ali s dovoljno odlučnosti da svi u autobusu slušaju.
“Ljudi, ustupite svoja mjesta”, rekao je. “To je Marija Petrovna!” Tišina je preplavila autobus. Putnici su okrenuli glave prema starici, a djevojka je postala blijeda. Pokušala je da se sakrije u svoju sramežljivost, gledajući sada ženu koju je nedavno ismijala. Nisu znali tko je ona, ali vozač je nastavio: “Živjela sam s njom nakon što sam izgubila majku. Primila me je, pomagala mi završiti školu… Najljubaznija žena. Da nije bilo nje, možda ne bih preživjela.”
- Marija Petrovna je podigla pogled prema djevojci i, umjesto srdžbe ili gorčine, tiho se nasmiješila, gledajući je s blagim osmijehom. “Sjedni, draga, nemoj se prehladiti. Samo ću malo sjediti”, rekla je smireno, pokazujući da nije imala nikakvu ljutnju prema onome što je netko izgovorio.
Djevojka je tiho ustala, pomaknula torbu starice s mjesta i, u tom trenutku, zaista, bez riječi, pomogla joj. Autobus je nastavio svoj put, ali sada je atmosfera bila potpuno drugačija. Ovdje nije bilo više razgovora, samo tihi trenuci, ispunjeni težinom situacije. Djevojka je gledala staricu, a drugi putnici su se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Autobus je bio tih, kao da je cijela vožnja postala teža nego što je bila prije.
I samo je starica, gledajući kroz prozor, tiho šaptala: “Ljudi žure… Ali dobrota se uvijek izgubi na putu.” Njezine riječi nisu bile upućene nikome posebno, ali svi su ih čuli. I, unatoč tome što je putovanje nastavilo, nešto se promijenilo u tom autobusu. Možda su svi pomalo razmislili o tome što znači pomoći, o tome što znači imati strpljenja, i o tome što znači biti za nekoga tu, bez obzira na sve.
