U velikom broju književnih dijela, ističe se djelo dr. Saše Božović koja je za svoju knjigu izjavila da ona nije namijenjena povjesničarima, nego svakom običnom, plemenitom i pomalo osjetljivom čitatelju koji cijeni poštenje osnovne moralne vrijednosti i suštinu života.
“Božovići i Magazinovići su neizmjerno sretni zbog skorog dolaska našeg djeteta. Bora i njezina braća i sestre već se nestrpljivo pripremaju za veselje koje je pred njima. Svakog jutra majka s ljubavlju peče palačinke i donosi mi ih dok su još tople, osiguravajući divan doručak. Iščekivanje našeg prvog djeteta, prvog unuka i prvog sina dijeli osam stričeva. Unatoč mračnim vremenima, odbijamo razmišljati o negativnostima ili se baviti mišlju da će rat posegnuti u naše živote.” – glasio je uvod Božovićeve.
Kako prenosi Espreso, ove rečenice označavaju otvaranje najčitanije knjige u bivšoj SFRJ tijekom 1980. godine. Iako su neki kritičari knjigu dr. Saše Božovića “Tebi, moja Dolores” označili komunističkom propagandom, oni koji su bili zaneseni njezinim narativom s tim se nikako ne bi složili. Ova snažna priča o majčinoj tragediji, koja služi kao odraz neizmjerne patnje koju je čitava nacija pretrpjela tijekom Drugog svjetskog rata, postigla je dosad neviđene prodajne brojke.
Čak i kad je liječnik otkrio njezinu trudnoću usred kaosa prvih bombi, njezina nada u svjetliju budućnost ostala je nepokolebljiva, nepokolebana okolnostima. Nakon bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. Saša Božović, trudna žena, sa suprugom dr. Borislavom Božovićem potražila je utočište u Podgorici, svom rodnom gradu. Prije toga, Saša Božović je uspješno završila studije medicine na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1937. godine. Saša, ključna osoba crnogorskog ustanka, imala je značajnu ulogu u njegovom organiziranju. No, nakon što se pridružila partizanima u srpnju 1941., Sašu su uhitile talijanske snage i nakon toga prevezli u logor u mjestu Kavaja u Albaniji.
U krugu logora našla se usred pravih muka dok je osam mjeseci nosila dijete u utrobi. Riječi koje je napisala u svojoj potresnoj ispovijesti nedvojbeno će izazvati duboku reakciju svakoga tko se s njima susreće. Zatvor je zagušljiv u ovom skučenom kavezu. Kad pokušam sjesti, glava mi udari o strop, zbog čega ustuknem. A kad legnem, prostor je prekratak, pa se opet tjeram da se naježim. To je nevjerojatno iscrpljujuće iskustvo. San mi izmiče. Zatječem se kako naizmjenično sjedim i ležim dok se noć stapa u dan, a dan blijedi u noći. Vrijeme kao da gubi svaki smisao. Zatječem se kako gledam u prazninu, bez misli ili pokreta koji bi okupirali moj um. Drvene letvice ispod mene počinju se zarivati u moje tijelo. Usko su razmaknute, s oštrim rubovima koji mi se urezuju u meso. Izvijam se i okrećem, očajnički tražeći udoban položaj.
Počinju se stvarati bolne ranice koje mi uzrokuju ogromnu nelagodu. Čeznem za mjestom gdje mogu hodati i stajati, pa makar to značilo trpjeti prisutnost buha u “Kući Rogošić”. Pažnja mi se skreće na Radulovićku koja duboko spava, kao i djeca. Pitam se bore li njihovi tanki okviri da pronađu predah na ovim neravnim letvicama. A što se mene tiče? U osmom sam mjesecu trudnoće! Pedantno zbrajam letvice, pažljivo promatram svaki čvor koji ih krasi. Ovaj poseban odlomak izvađen je iz njezina romana, gdje ona živopisno prikazuje patnju koju je proživjela. Priča počinje njezinim snalažljivim činom grickanja korice starog kruha kako bi izvukla mlijeko za bebu, a proteže se do dirljivog otkrića da je upotrijebila toplinu vlastitog tijela za sušenje pelena za malu Dolores.
Nakon prebacivanja u bolnicu u Tirani, Saša je dočekala dolazak svoje kćeri u studenom 1941. Nazvala ju je Dolores, u čast slavne španjolske revolucionarke Dolores Ibarura, također poznate kao “La Pasionaria”. Tiranom je vrlo brzo prostrujala vijest o liječnici koja je rodila u zatvoru, no nažalost njezinim mukama tu nije bio kraj. Krajem 1941. ona i njezina kći bile su dio razmjene zarobljenika s talijanskim časnicima koje su zarobili partizani. Po dolasku u oslobođenu Crnu Goru, iskoristila je svoje medicinsko znanje kako bi uspostavila početne seoske partizanske bolnice na tom području. Unatoč predanosti profesiji, često je nailazila na poteškoće. Bilo da se radilo o prehrani izgladnjelog djeteta ili o nuđenju hrane ozlijeđenoj osobi koja je danima bila bez hrane, stalno se nalazila u nesigurnim situacijama.
Hrabri protagonist spasio je ozlijeđene borce iz kandži smrti, s izuzetkom svoje voljene Dolores. Nažalost, njezina kći dočekala je preranu smrt 7. ožujka 1943., tijekom bitke na Neretvi, u dobi od osamnaest mjeseci. Mlada djevojka podlegla je teškim uvjetima, umoru i gladi. U rujnu 1943. godine, za vrijeme četničke zasjede na putu Pljevlja – Prijepolje kod sela Jabuka, Saša Božović je jedini preživjeli, tragično svjedočivši pogibiji Boška Buhe i političkog komesara Bogdana Radana. Majka je proživljavala fluktuacije boli, očaja i osjećaja praznine, ali usred svega toga pojavila se čudesna otpornost, vođena razumijevanjem da treba ustrajati i pomoći onima kojima je potrebno. Nastavila je sa svojim životom, osnovala obitelj i naposljetku preminula 1995. godine u Beogradu. Saša Božović, u zalasku svoje egzistencije, osvrnula se na svoje djelo „Dolores“ i izjavila: „Moja namjera pisanja ove knjige nije bila ugađanje povjesničarima, već samo da odjekne kod običnog, istinskog, časnog i pronicljivog čitatelja.
