Kako su godine prolazile, počeo sam da primećujem da moj otac nije bio baš uvek prisutan za mene, osim kad je to bilo neophodno. Nije mi nedostajala roditeljska pažnja u tradicionalnom smislu, jer nisam ni znao da ona može izgledati drugačije. Za mene je to bila norma – doručak, izlazak iz kuće, i povratak tek kad bi se smračilo. U početku mi nije smetalo; verovatno zato što nisam imao baš mnogo komšijske dece koja bi me pozivala na igru, pa je to postajalo samo moj način postojanja. Uživao sam u tom slobodnom vremenu, trčeći okolo, igrajući se s drugom decom ili jednostavno lutajući po kraju, istražujući svaki kutak.

Nisam zapravo znao da postoje drugačiji načini kako roditelji mogu provoditi vreme sa decom. Bilo je nekoliko trenutaka kada su me roditelji drugih dečaka pozivali u svoj dom, i tada bih primetio razliku. Bilo je mnogo više pažnje, razgovora, i igre u zatvorenom prostoru, dok je moj tata ostajao pred TV-om, gotovo potpuno odsutan od svega što je bilo povezano sa mnom, osim kad su morali da se brinu o osnovnim stvarima.

  • Vremenom, po povratku kući, umesto da me dočeka toplina i ljubav, često bih naišao na zaključana vrata. Morao bih da čekam neko vreme, povremeno lupaći na prozor ili pozivajući ih da otvore, što bi bilo samo još jedno podsećanje na moju “sporednu” ulogu u njegovom svetu. Na neki način, to mi je stvaralo osećaj da nisam baš toliko važan, da postoji nešto ili neko drugi što zaslužuje više pažnje. Iako nisam mogao da uočim direktnu povezanost između tog odsustva i njegovih interesovanja, svestan sam da su hokej utakmice bile nešto što je on potpuno posvećeno pratio, i to mu je predstavljalo trenutke kada bi bio potpuno fokusiran, bez obzira na sve.

Kako sam odrastao, primetio sam sve više i više da svi oko mene imaju mnogo dublje veze sa svojim roditeljima. Ne samo roditelji, nego i sama porodica, prijatelji i društvo. Moji prijatelji su dolazili kući s roditeljima koji su im pomagali oko škole, organizovali zajedno slobodno vreme, išli na izlete, ili jednostavno provodili kvalitetne trenutke zajedno. Ja sam to gledao izdaleka, i to mi nije bilo baš jasno. Iako sam bio svestan tih razlika, nisam mogao da se požalim jer nisam znao kako bi trebalo da bude. Naučio sam da se nosim s tim i da nisam zaslužan za takvu vrstu pažnje. To su jednostavno bile okolnosti.

  • Tek kasnije sam shvatio da je tata zapravo samo pokušavao da održi svoje svakodnevne rutine, koje nisu uključivale aktivno učestvovanje u mom životu. Iako mi je govorio da ne treba da provedem dan u kući, nikada nije postavio jasne granice, niti je objašnjavao zašto je važno da izađem napolje. Njegov način vođenja brige o meni bio je indirektan, i delovao je kao da je izgradnja distance bila deo njegove strategije.

Možda nije znao kako da se ponaša u roditeljskom smislu ili je jednostavno verovao da sam dovoljno sposoban da se snalazim sam. Nije shvatao koliko bi mi značila ta pažnja, koliko bi uticalo na moju samopouzdanje da vidim da je neko tu, da me vodi, čak i kad je trebalo da učim kako da se ponašam u svetu.

Kroz sve to, shvatio sam da je njegova potreba za privatnošću bila mnogo jača od njegove želje za roditeljstvom. Mnoge stvari su postale jasnije kako sam odrastao. Shvatio sam da je svaki roditelj imao svoje načine, ali i da je u njegovom slučaju ta privatnost bila nešto od čega nije želeo da se odrekne, jer je to bio njegov način da se opusti i pobegne od svakodnevnog života. Iako nije imao mnogo vremena za mene, verovatno mu nije bilo jasno da su ti momenti zapravo bili suštinski deo toga što sam želeo da iskustim.

  • Na kraju, dok sam odrastao, počeo sam da se pitam da li je bilo pravedno od njega da me tera napolje svako jutro, u vreme kada mi nije bilo jasno šta to znači za moj razvoj. Možda nije razmišljao o tome kao o nekoj emocionalnoj distanci, možda je mislio da je to samo fizička aktivnost koja je bila od koristi.

Ali sigurno je da nisam imao priliku da se osećam kao deo njegove svakodnevice. Na kraju, kroz godine, počeo sam da se osećam pomalo zapostavljeno, a da nisam imao ni kapacitet da to izrazim. Iako su hokej utakmice bile najvažnija stvar za njega, moj najveći izazov bio je da pronađem svoje mesto u njegovom svetu.

Besplatno

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here