Aco Pejović, čovjek koji je postigao izuzetan uspjeh u svojoj karijeri, ponosni je otac triju ljupkih kćeri i održava blažen brak koji namjerno drži u tajnosti. Kada se sve sabere i oduzme, on je na muzičkoj sceni prisutan već 30 posljednjih godina. Ono po čemu je itekako poznat, jeste to, da je jako šarmantan, i da ga žene naprosto obožavaju.
No, u mladim godinama bio je ispunjen neugasivim nemirom koji ga je vodio putem brojnih izazova. To je na kraju rezultiralo njegovim zatvaranjem u dobi od nepunih sedamnaest godina zbog nepromišljenog i nezakonitog pokušaja da prijeđe granicu s Francuskom. Radosno i bezbrižno odrastanje ispunjeno srećom i nevinošću.
- Tijekom svog djetinjstva, koje smatram najznačajnijim i najradosnijim razdobljem u svom životu, nisam imao pristup izobilju koje djeca imaju danas. Trenutačno zadovoljstvo nije bio koncept koji mi je bio poznat. Umjesto toga, imala sam nešto mnogo vrjednije: nepodijeljenu pažnju i ljubav svoje obitelji. U to je vrijeme izlazak van i jurnjava za loptom bila norma, oštra suprotnost sadašnjosti. Kao mladi student stanovao sam u domu u kojem su kreveti na kat bili standard. Unatoč tome što ondje nisam imao nikakvih osobnih stvari, cijenio sam te trenutke. Jedini način komunikacije koji smo imali bili su fiksni telefoni, a ako ste naišli na problem, morali ste strpljivo čekati svoj red na govornici.
Osvrćući se na ta izazovna iskustva iz mladosti, mogu pouzdano reći da bih ih ponovno proživjela. Sa 14 godina prošla sam kroz posebno teško razdoblje u životu.
Tijekom tog vremena živio sam u oronuloj, hladnoj spavaonici sa skučenim prostorijama za šest ili sedam osoba i zajedničkim kupaonicama. Međutim, moć glazbe bila je ta koja je sve preobrazila. Pejović se prisjetio tog vremena, osvrćući se na emocije koje su ga obuzele po odlasku iz kuće iz djetinjstva.
Iako mi suze nisu tekle iz očiju, noći su me teško opteretile. Našao sam se u gradu u kojem sam bio potpuni stranac, bez ijednog poznatog lica. Teret je bio posebno težak jer sam bila tek dijete. Morao sam pronaći način da se snađem kroz izazove i ostanem fokusiran na svrhu koja me dovela ovdje, kako je objasnio pjevač. Ipak, utjehu i sreću pjevač je pronašao u vikendima koje je provodio s roditeljima, što je u njegov život unijelo osjećaj radosti i zadovoljstva usred zahtjeva školovanja.
Jednom mjesečno željno bih iščekivao priliku da se vratim kući. Utješno poznavanje majčine kuhinje bilo je dobrodošao predah od izazovnih uvjeta s kojima sam se drugdje suočavao. Kao i kad sam bio u vojsci, hranu nisam mogao ponijeti sa sobom zbog nedostatka prostora za skladištenje. Živo se sjećam posjeta moje majke, koja je otišla uplakana nakon što je svjedočila uvjetima u kojima živim. Ubrzo nakon toga, moj otac je intervenirao, prepoznavši potrebu za promjenom. Rekao mi je da je moja majka nezadovoljna mojom životnom situacijom. Ovo me otkriće potaknulo da razmislim o napuštanju zemlje i traženju utočišta u Francuskoj, gdje sam imao strica.
Međutim, nisam znao da je od mog prethodnog posjeta, tijekom kojeg sam putovao s crvenom putovnicom, uvedena viza. Moji su se planovi odvijali glatko sve dok me neočekivano nisu udaljili iz autobusa na graničnom prijelazu između Italije i Francuske, što je označilo početak iscrpljujućeg iskušenja sličnog Tantalovu vječnom kažnjavanju.
Nakon što sam proveo noć na klupi u blizini carinarnice, sutradan sam se uputio u francusko veleposlanstvo u Torinu, nadajući se da ću dobiti vizu. Nažalost, brzo su odbili moj zahtjev i nije mi preostalo ništa drugo nego pokušati vlakom doći do Chambéryja, prvog grada Francuske. No, i tamo mi je policija uspjela ući u trag. Bio sam uhićen, pritvoren i proveo sam noć u zatvoru dok sam bio podvrgnut opsežnom ispitivanju. Sumnjičili su me da sam izbjegao zakon i počinio pljačku dok na kraju nisam uspio razjasniti da putujem u Francusku na nastup. Unatoč mom objašnjenju, izrekli su mi dvogodišnju zabranu ulaska i deportirali me natrag u Italiju.
- Kad je naše vrijeme u vojsci završilo, izbio je nesretni rat zbog kojeg smo izgubili kontakt jedni s drugima. Uspio sam u jednom trenutku doći do Nedžadovog broja telefona, ali mi je zabranjen poziv. Izjedao me strah od porazne vijesti, saznanja da više nije s nama. Prošlo je dvanaest godina, a onda mi je jednog kobnog dana neočekivano zazvonio telefon. S druge strane linije bio je Predrag koji je započeo razgovor riječima: “Dragi kume, vjenčavam se ovog petka u Foči i željno očekujem tvoje prisustvo”. Bez trenutka oklijevanja donio sam odluku. Unatoč tome što sam vozio „audi“ upadljivih registarskih oznaka, odlučio sam ne razmišljati o potencijalnim izazovima putovanja Bosnom. Umjesto toga, odmah sam kupila dar i burme, spremna uživati u radosnoj prigodi. Pejović, koji je bezbroj godina u braku sa Biljanom, otkrio je utjehu, harmoniju, i uspostavio obitelj punu ljubavi. Njihove tri kćeri – Magdalena, Marija i Iva – najveći su im ponos.
U jednom konkretnom slučaju ispričao je kako su se on i Biljana, koja je danas sveučilišna profesorica, susreli u mladosti kada je on želio steći ime u kazalištu, a ona je nedavno završila srednju školu.
Pejović se u intervjuu osvrnuo na svoja prošla iskustva i svoj uspjeh pripisao sreći, a ne pameti. Priznao je da je prošao kroz brojne izazove koji su bili neuobičajeni za njegovu tadašnju generaciju. Budući da je mnogo putovao i nagledao se svašta, Pejović je tih godina iskazao želju za druženjem i ljubavlju.
