Na jednoj kišnoj večeri, dok je radio kao taksista, vozač je doživio neobičan susret s muškarcem srednjih godina. Kada je ovaj ušao u njegov automobil, odmah je postalo jasno da nešto nije u redu. Muškarac, u svojim četrdesetima, djelovao je napeto, izgubljeno u vlastitim mislima, dok su mu prsti neumorno prelazili po ekranu mobilnog telefona. Pogled mu je bio potpuno usmjeren u ekran, dok je svijet oko njega prolazio neopaženo. U tom trenutku, vozač je bio duboko svjestan kako je tehnologija postala ne samo neizostavan dio života, već i nevidljivi faktor koji nas sve više odvaja od stvarnog svijeta i međuljudskih odnosa.
Kako bi započeo vožnju, vozač je pristojno upitao kuda želi da ide. Očekivao je barem neku reakciju, možda osmijeh ili bar ton u kojem bi osjetio da muškarac reagira na tu obavezu. Međutim, odgovor koji je dobio bio je sve osim ljubazan. “U tri lijepe”, rekao je muškarac, ostavljajući vozača zbunjenim i nesigurnim. Bio je to sarkastičan odgovor koji je samo potvrdio vozačev osjećaj da je ovaj putnik potpuno odsutan od stvarnosti. Nakon trenutka tišine, vozač je, iz znatiželje, upitao: “A gdje je to?”. Iako je znao da je možda bilo glupo pitati, pitanje je bilo izrečeno iz čistog interesa, potaknuto osjećajem da su takvi trenuci važni za uspostavljanje ljudske povezanosti, čak i u taksiju.
- Muškarac je na ovo pitanje odgovorio mirno, gotovo robotizirano, bez pomicanja pogleda s ekrana, izgovarajući jednostavno: “Na Konjarniku.” Njegov odgovor bio je smiren, ali nije pomaknuo ni prst, ni pogled, ni pažnju prema vozaču. Vozač je osjetio neugodnost koja je ispunila prostor automobila. Soba je bila ispunjena hladnoćom, a vozač se pitao kako je moguće da se dvije osobe koje se nalaze u istom prostoru, u istom trenutku, osjećaju tako daleko jedna od druge. Život ovog muškarca bio je očigledno uronjen u digitalnu stvarnost, dok je sve ostalo prolazilo neopaženo.
Tokom cijele vožnje, muškarac nije izgovorio niti jednu jedinu riječ. Njegov pogled bio je stalno uprt u ekran telefona, kao da ništa drugo nije postojalo. Vozač je, međutim, sve više bio svjestan koliko se njegov putnik udaljio od stvarnog svijeta, kako ga ništa u okolini nije zanimalo. Nijednom nije podigao pogled iznad ekrana da bi primijetio krajolik ili čak samo tračak nečega što bi moglo privući njegovu pažnju. Vozač je bio zadubljen u misli o tome kako tehnologija može postati toliko opijajuća da nas odvaja od stvarnog života, od stvarnog svijeta oko nas. Njegovo razmišljanje samo je produbilo osjećaj o tome kako je današnji svijet sve više prepun ljudi koji fizički prisustvuju u nečemu, ali su psihički i emotivno potpuno odsutni.
- Kad su došli na Konjarnik, vozač je lagano rekao: “Stigli smo.” Muškarac je, bez riječi, samo klimnuo glavom i rekao: “U redu je.” Pružio je vozaču novčanicu, koja je bila veća od cijene vožnje, i izašao iz auta, sve vrijeme držeći telefon u ruci. Hodao je polako, kao da je svijet oko njega postao potpuno nevažan. Ovaj trenutak bio je pravi odraz modernog društva – živimo u vremenu kada su ljudi toliko zaokupljeni vlastitim brigama i tehnologijom, da zaboravljaju primijetiti stvari i ljude oko sebe.
Kada je vozač pogledao novac koji mu je muškarac ostavio, iznenadio se. Oko 2400 dinara bila je suma koju je muškarac ostavio kao napojnicu, dok je cijela vožnja koštala samo 800 dinara. Vozač je, iznenađen, pomislio da je vjerojatno napravio grešku, ali iz ponašanja putnika bilo je jasno da mu to vjerojatno nije ni bilo važno. Zbunjeno, ali i pomalo dirnuto, vozač je razmišljao o tome kako su ljudi ponekad spremni biti velikodušni, čak i kada su potpuno odsutni. Možda je to bio način da se ispravi početna sarkastičnost, možda se samo previše zaboravio na sve oko sebe.
- U trenutku kad je vozač stavio novac u novčanik, osjećao je ironičnu napetost situacije. Bio je to trenutak koji mu je omogućio da preispita svoje vlastite reakcije prema drugim ljudima, pogotovo u svakodnevnim situacijama. Koliko često zaboravljamo da ljudi s kojima se susrećemo imaju svoje brige, osjećaje i životne priče, baš kao i mi? Muškarac koji je s njim dijelio vožnju možda je bio hladan i zatvoren, ali u isto vrijeme, njegova velika napojnica bila je tiha poruka generoznosti koja dolazi iznutra. To je bio trenutak koji je odražavao složenost ljudskih odnosa – onih koji nas vežu, ali i onih koji nas razdvajaju.
Iako vožnja nije trajala dugo, ostavila je snažan dojam na vozača. Zamišljao je kako mnogi ljudi prolaze kroz život bez da se zaustave i zaista pogledaju ljude i svijet oko sebe. Danas je postalo gotovo uobičajeno da smo prisutni fizički, ali naši umovi, često, lutaju negdje drugdje. U tom trenutku, vozač je shvatio važnost istinske prisutnosti u trenutku – ne samo za sebe, nego i za ljude koji nas okružuju. I možda, baš u tom užurbanom, digitalnom svijetu, trebamo stati na trenutak, osvrnuti se i zapitati se šta zaista znači biti prisutan u trenutku.
