Grad Prizren, smješten na Kosovu u južnom podnožju planine Šar, poznat je po obilju džamija i starih crkava. Služi kao središte raznih industrija, uključujući zanate poput zlatarstva i filigrana, kao i proizvodnju tekstila i hrane. Kroz povijest, Prizren je imao veliki značaj, kao glavni grad na Kosovu. Naime, već 1019. postaje sjedištem bizantske biskupije. U vrijeme Otomanskog Carstva, Prizren je napredovao kao kulturno i administrativno središte za okolnu regiju. Smješten blizu granica Albanije i Makedonije, ovaj grad ima strateški položaj u podnožju veličanstvene planine Šar. Smješten uz obalu rijeke Prizrenske Bistrice, svojim položajem neosporno je značajan. U 14. stoljeću nosio je titulu prijestolnice srednjovjekovne srpske države i služio je kao rodno mjesto Prizrenske lige 1878. Značajno je da je čak imao i vlastitu kovnicu novca. Vlasništvo nad gradom prešlo je u ruke Osmanlija od 1455. do 1912. godine.
Poznato je da srbi na Kosovu imaju dosta problema. Roditelji koji žive u gradu Bistrici obično navode sigurnost i zaposlenje kao razloge zašto se njihova djeca ne vraćaju; međutim, i na tom se području bilježi napredak. Prema riječima Srbina, prije otprilike godinu dana stigli su na ovo mjesto s željom da osiguraju posao. Srećom, uspjeli su pronaći posao preko prijatelja koji se bavio servisiranjem motora. Zbog ograničenih mogućnosti zapošljavanja u Brezovici, odlučili su raditi za svog prijatelja u zamjenu za novčanu naknadu. Nada da će pronaći povoljniji posao ispunila im se dolaskom ovdje. Trenutno su zadovoljni svojim radom i ne nailaze na poteškoće; sve se odvija na sasvim uobičajen način. Postoji dosljedno radno opterećenje dok se motori nastavljaju servisirati. Po dolasku u naselje brzo je stekao naklonost i svesrdno prihvaćanje svih oko sebe.
“Drže me jako, kao da sam već živio među njima. Ne doživljavaju me kao Srbina ili manjinu, nego kao svog. Na mom radnom mjestu ima pojedinaca iz raznih sredina – Albanaca, Turci, Goranci, predstavnici različitih naroda. Ja sam bio dio koji je nedostajao i upotpunio naš skladan suživot. Drago mi je reći da nemamo nikakvih poteškoća”, rekao je. Unatoč ograničenom znanju albanskog, još uvijek je u stanju učinkovito komunicirati s kupcima i susjedima, pokazujući svoju sposobnost prevladavanja jezičnih barijera. Situacija mi nije bitna tema, jer povremeno razgovaraju sa mnom na albanskom, a ponekad netko poznaje bošnjački ili srpski. Većina pojedinaca je svjesna mog srpskog podrijetla, ali nikada nisam naišao na to da netko dovodi u pitanje moje prisustvo ovdje. Ovo je za mene potpuno novo iskustvo. Odrastajući u izazovnoj četvrti Potkaljaja u Prizrenu, koju karakteriziraju uske ulice i udaljena lokacija, razvio je strast prema motociklima i na kraju stekao vještine za njihov popravak.
Govorio je o stalnom petljanju i popravljanju motora, uvijek u procesu popravljanja i preslagivanja. Ukazala se prilika da uđe u radionicu jednog Albanca, jer je bio ljubazno pozvan. Tamo je stekao bogato znanje o motorima i njihovom unutarnjem radu. Uzimajući u obzir njegove riječi, on je dugo razmišljao o odluci hoće li se ili ne vratiti u Prizren. Po dolasku, moram priznati, u početku sam imao strah zbog srpske nacionalnosti i mlađih godina. Međutim, moje iskustvo ovdje bilo je potpuno suprotno onome što su ljudi rekli ili pokazali. Srbi su dobrodošli raširenih ruku da istražuju grad, žive i napreduju ako to žele. Kad bi se netko identificirao kao Srbin, to ne bi izazvalo nikakav drugačiji tretman; umjesto toga, bili bi pozvani da se uključe u razgovor i pridruže zajedničkim aktivnostima. Mnogi moji poznanici su zapanjeni i ne shvaćaju kako mogu živjeti ovdje. Njihovo prvo pitanje uvijek je: “Nailazite li na poteškoće?” Na što samouvjereno odgovaram: “Nisam naišao na nikakve probleme. Dođite i uvjerite se.”
