Svekrva je na ručku ismejala snajkin ‘jeftini’ poklon i bacila ga: Kada je videla šta je zapravo u kutiji, shvatila je da je snajka prodala jedinu uspomenu na svoje roditelje da bi to kupila.

Rođendan Zlate Hasić bio je najvažniji događaj u njihovoj mahali, ali ne zbog toga što su je svi voljeli. Ljudi su je poštovali iz straha, jer Zlata je bila žena koja je cijenila samo ono što ima materijalnu vrijednost, a njen jezik bio je oštar i nesmiljen. Njena kuća bila je ispunjena skupocjenim vama, perzijskim tepisima i svim vrstama luksuznih stvari. Gosti su dolazili ne zato što su je voljeli, već zato što su znali da se moraš pridržavati njenog društvenog statusa kako bi se osjećao prihvaćenim.

• Njena obitelj, s druge strane, bila je nešto sasvim drugo. Tarik, njen sin, oženio je Eminu, djevojku sa zlatnim srcem, ali praznim džepovima. Emina je bila siroče, mirna, skromna, ali u očima Zlate, nikada nije bila dovoljna. Emina nije mogla donijeti miraz, a Zlata to nikada nije oprostila. Bilo je jasno da je Emina za nju samo obična djevojka koja nije zaslužila biti članom njene obitelji.

Na dan rođendanske proslave, stol u Zlatinjoj trpezariji bio je prepun poklona. Gosti su se natjecali tko će donijeti skuplji dar: svilene marame, kristalne zdjele, zlatne narukvice. Zlata je s kraljevskim ponosom otvarala poklone, komentirajući cijene i ostavljajući svima do znanja koliko je njihovo darivanje trivijalno u usporedbi s njenim luksuznim životom. Emina je stajala sa strane, držeći malu kartonsku kutiju umotanu u smeđi papir. Znala je da njen poklon nije impresivan u odnosu na sve te skupocjene poklone, ali ona je dala najbolje što je imala.

• Kad je došao red na Eminu, njene ruke su drhtale dok je prilazila stolu. Svi su čekali da vidi što će donijeti. Emina je tiho rekla: “Sretan rođendan, majko,” pruživši Zlati svoju skromnu kutijicu. Zlata je uzela kutiju, ne čak ni pomaknuvši prste da je pravilno drži, već je samo podigla kutiju kao da je nečista. Prezrivo se nasmiješila, podigla obrvu i upitala: “Šta je ovo, Emina? Kutija šibica? Ili si mi možda kupila sapun na pijaci?”

Gosti su se počeli smijati, a Tarik je pocrvenio i pokušao intervenirati, govoreći: “Mama, otvori, sigurno je nešto lijepo…” No Zlata je prekinula sina, vičući: “Lijepo? Od nje? Šta ona može kupiti, Tarik? Ni za kafu nema, a kamoli za poklon dostojan mene!” Zlata nije otvorila kutiju. Samo ju je bezobrazno bacila prema gomili smeća u kutu sobe. “Hvala, Emina,” rekla je sarkastično. “Stavi to u smeće kasnije. A sada da vidimo šta je donijela kuma Senada!” Emina je ostala stajati, zgrožena i zbunjena. U kutiji nije bio sapun. Unutra je bilo nešto što je za Emina značilo cijeli svijet, nešto za što se žrtvovala više nego itko u toj sobi.

Emina je osjetila suze kako joj naviru, ali nije željela plakati pred svima. Okrenula se i potrčala prema izlaznim vratima. Tarik je gledao za njom, a onda u svoju majku. Pogled u Emininim očima slomio ga je. Ustao je od stola, ignorirajući majčino negodovanje, i otišao do kutije koju je Zlata odbacila. Sagnuo se, podigao kutijicu i odlučio otkriti što je u njoj.

• “Tarik, ostavi to smeće, sramotiš me!” viknula je Zlata. No, Tarik je ignorirao njene uvrede. Polako je odmotao smeđi papir, a kad je otvorio kutiju, ugledao je broš. Ali to nije bio običan broš. Bio je to starinski, zlatni filigranski broš sa smaragdom u sredini. Zlata je taj broš gledala u izlogu najskuplje zlatare u gradu mjesecima, uzdišući za njim, ali bio je preskup za nju.

Tarik je bio šokiran. Kako je Emina, koja nije imala za nove cipele, mogla kupiti tako skup poklon? U kutiji je također bio račun iz zalagaonice, na kojem je stajalo da je Emina prodala dva vjenčana prstena i lančić s privjeskom kako bi otkupila broš. Ti prsteni su bili jedina stvar koju je Emina imala kao uspomenu na svoje roditelje koji su poginuli. Nikada ih nije skidala, ali prodala ih je da bi kupila poklon ženi koja ju je ismijavala.

Tarik je bio bijesan. Gledajući u majku, zatražio je da svi vide cijenu tog poklona. “Vidiš li ovo, majko?” upitao je s glasom koji je natjerao sve goste da spuste viljuške. “Ovo je onaj broš koji si sanjala. Ali znaš čime je plaćen?” Bacio je račun pred Zlatu, a ona je pogledala broš i račun, počela drhtati. “Ovo je plaćeno burmama njenih mrtvih roditelja!” rekao je Tarik, a njegov glas je bio prepun bijesa. “Prodala je uspomenu na ljude koji su je rodili, da bi tebi, koja je mrziš, donijela osmijeh na lice. A ti? Ti si to bacila u smeće kao da je otpad!”

• Zlata je pogledala račun, a njeno srce je bilo ispunjeno stidom. Gosti su počeli šaputati, a kuma Senada, koja je donijela skupi poklon, spustila je pogled. Svi su shvatili: dok su svi ostali pokloni bili kupljeni viškom novca, ovaj je bio kupljen žrtvom i ljubavlju. “Ja… nisam znala…” promucala je Zlata, blijeda kao krpa. “Nisi pitala!” viknuo je Tarik. “Nikad je nisi pitala kako je! Samo si sudila!” Okrenuo se i otišao prema Eminu, koju je našao na autobusnoj stanici. Plakali su zajedno na kiši. “Vratit ćemo ih,” rekao je Tarik. “Otkupit ću ih, makar morao prodati auto. Ali ti… ti se više nikada nećeš klanjati mojoj majci.”

Zlata je ostala sama za svojim bogatim stolom, dok su gosti napustili kuću, neugodno im je bilo gledati ženu koja je odbacila nečiju žrtvu. Svi su shvatili da je poklon koji je Emina donijela bio skuplji od svih tih luksuznih stvari koje je Zlata posjedovala. Cijena tog poklona bila je ljubav, nešto što Zlata, u svojoj oholosti, nikada nije uspjela zaslužiti.