Nezaboravna tragedija koja se dogodila u maju u jednoj osnovnoj školi u Beogradu zauvek će biti utisnuta u kolektivno pamćenje nacije. Počelo je suđenje roditteljima dječaka ubice koji je uzeo živote svojih školskih drugova i čuvara Dragana. Nina i Dragan Kobiljski iznijeli su potresan izvještaj, podijelivši svoje mučno iskustvo. U najvećoj sudnici Palate pravde, Nina Kobiljski, ožalošćena majka devojčice koja je tragično nastradala u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, dala je duboko upečatljivo svedočenje tokom sudskog postupka protiv dečaka, njegovih roditelja i škola. Njene riječi su duboko dirnule sve prisutne, dok su im suze tekle niz lica.
Pitanje svrhe života ostaje u našim mislima, dok nas je nezamisliv gubitak naše djece primorao da prihvatimo tugu i tjeskobu kao stalne pratioce u našem postojanju. Nemamo drugog izbora nego da trpimo muku, opipljiv bol koji nam se čini da neprestano kida naša srca. U toku ove godine, nažalost, doživio sam nezgodu gdje sam naletio na trotoar, što je rezultiralo prijelomima zuba i ruku. Nažalost, prenošenje okolnosti oko mojih povreda medicinskim radnicima koji su me liječili pokazalo se prilično izazovnim. Za mene je ključno da pojasnim da nisam izgubio svijest tokom pada; nego je to bila manifestacija duboke anksioznosti koja živi u meni. Ipak, artikulisanje takvog osjećaja u hitnoj pomoći pokazalo se kao izuzetno naporan poduhvat. Nina Kobiljski, izražavajući svoju posvećenost svojoj ulozi predane majke i supruge, priznaje svoju zabrinutost oko povratka na prethodni nivo produktivnosti. Teška srca dijeli svoje kajanje, osjećajući se kao da je obmanula svoje dijete implicirajući da se nalazi u nepovoljnoj situaciji kada je u stvarnosti bila upravo tamo gdje je trebala biti – u školi.
Na početku svog izlaganja, Dragan Kobiljski, Ninin supružnik i odbojkaški trener, dao je sljedeću izjavu: “Ja sam otac Eme Kobiljski, koja je tragično doživjela svoju smrt kroz egzekuciju.” Objasnio je da im je kćerka rođena prerano, ali da su od samog početka dijelili izuzetnu povezanost. Dragan je sa radošću ispunjavao sve njene potrebe, od menjanja pelena do uspavljivanja, što je rezultiralo skladnom i zadovoljnom porodicom. Po povratku kući Dragan se živo prisetio 3. maja, dana kada je na 700 kilometara od Beograda dobio poražavajuće vesti. Međutim, usred tuge, on je cijenio iskreni trenutak kada ga je žena zagrlila na vratima stana. Svaki dan, dok putuje u Bukurešt na posao, utjehu nalazi na njenoj fotografiji po povratku u svoj stan uveče. Gotovo kao da mu šapuće, uvjeravajući ga da će jednog dana sve biti u redu, dragi oče. U trenucima samoće, često se nađe kako joj piše iskrene poruke na Viberu, dijeleći trenutne događaje iz svog života.
Doživjeti prikaz “posljednjeg puta” kao nečeg dalekog i udaljenog je izvor velike tjeskobe, jer čak i najmanji okidači mogu nanijeti duboke emocionalne rane. Ožalošćeni otac je također rekao da on i njegova porodica nalaze utjehu u svojim svakodnevnim molitvama, tražeći božansku snagu da se kreću ovim teškim putem.
Ema i ja vodimo stalne razgovore, i kad god postignem neku prekretnicu, izađem iz hodnika, pogledam u nebo i izrazim joj svoju srdačnu zahvalnost. Sjećanje na trenutak kada sam s njom podijelio priču o njenom prijevremenom rođenju još uvijek mi je živo u mislima. Ispričao sam: “Tvoj otac je pažljivo slušao kako bi ti osigurao dah, a zatim je poslušao kvalitet tvog daha. Možda će jednog dana razmisliti o tome s kim ćeš dijeliti dah.” Nažalost, nikada nisam imao priliku da prisustvujem tom trenutku – u suzama je izrazio Dragan Kobiljski. Uprkos izazovima s kojima se suočavamo, ostajemo odlučni u svojoj odlučnosti da ostanemo ujedinjeni sa našom voljenom Emmom. Veza između nas ostaje nepokolebljiva, a traženje utjehe može biti naporno, ali odbijamo dopustiti da bilo ko stane između nas. Nakon tragičnog incidenta, otac pokojne Eme ispričao je svećenikovu poruku u kojoj je naglašen Emmin hrabar izbor da se suoči sa napadačem. Otac je otvoreno izrazio svoje duboko divljenje zbog ćerkine hrabrosti koja ju je na kraju koštala života.
