Fadila je cijeli život posvetila svojoj obitelji, ali sada, u starijim godinama, suočava se s pitanjem koje nije očekivala: je li ona postala višak u vlastitoj kući? Sjedila je na pragu dnevnog boravka, u rukama držala tanjir sa svježe ispečenim hurmašicama, a oči su joj bile pune tuge dok je gledala svog unuka Tarika koji je mirno slao kockice na podu. Lejlin glas, koji joj je govorio da se povuče dok Adnan nije otišao, bio je ispunjen neskrivenim očajem, ali nije bilo mjesta za raspravu. Pitala se, “Zar opet, Lejla? Zar ni danas ne mogu biti s njim?” – tiho, ali s osjećajem povrijeđene žene koja se borila za obitelj. Činilo se kao da je njen prostor, koji je nekada bio dom, sada pretrpan pravilima i ograničenjima.
Iako je kuća nekada bila njen svetište, mjesto gdje je podizala Lejlu, sada je sve bilo drugačije. Lejla, koju je odgojila nakon smrti njezinog oca, sada je bila u braku s Adnanom, čovjekom koji je, iako iz dobre sarajevske obitelji, počeo uvoditi svoja pravila. Lejla je bila na početku ljubazna, ali ubrzo su se pojavili zahtjevi i ograničenja. “Fadila, nemoj mu pričati ratne priče,” govorio je Adnan. “Nemoj mu davati previše slatkiša.” Svaka njezina gesta bila je pod mikroskopom. Ponekad je osjećala da je zaboravljena, da više nije važna, da su sve njezine prošle borbe, smijeh i suze, samo daleke uspomene. “Blic” je ranije izvijestio o tome kako mnoge starije osobe osjećaju slične pritiske u obitelji, često se suočavajući s emocionalnim zanemarivanjem zbog želje mladih da održavaju vlastiti mir i prostor.
- Dani su prolazili, a Fadila se povukla u svoju sobu, sve više distancirajući se. Nije se htjela miješati, nije se željela sukobljavati s Lejlom, koju je voljela, ali osjećala je da je njezina uloga sve manje važna. “Možda nisam kriva, ali osjećam da postajem samo sjenka u njihovom životu,” mislila je, gledajući kroz prozor prema dvorištu koje je nekada bilo puno smijeha i dječje igre. Uzdasi su dolazili iz drugih prostorija, i dok bi Adnan postavljao svoje zahtjeve, Lejla je bila tu, ali nije imala snage postaviti granice.
Jednog dana, Fadila je čula Adnana kako prijeti Lejli: “Tvoja majka nas guši. Ili će ona otići, ili ćemo mi!” Ta rečenica je bila poput udarca u srce. Fadila nije znala što da radi. Kako da objasni Lejli da je njezina ljubav prema Tariku bila samo želja za povezivanjem, a ne ometanje? Sljedeće noći nije mogla spavati. Misli su joj bile preplavljene, a sjećanja na prošlost – na djetinjstvo Lejle, njihove zajedničke trenutke – ponovno su je natjerala da se zapita gdje su nestali ti trenuci ljubavi. “24sata” nedavno je pisao o tome kako se mnoge žene suočavaju s osjećajem gubitka vlastite vrijednosti u starosti, osjećajući se suvišno u obiteljima koje su odgojile.
- Nakon što je razgovarala s Adnanom, pokušavši mu objasniti svoju situaciju, osjetila je još veći jaz. “Mi trebamo svoj mir, Fadila,” rekao je hladno, a ona je samo stajala, slušajući riječi koje su odjekivale u njenoj glavi. “Zar sam postala teret?” – razmišljala je. Svaka njezina odluka da ostane u kući bila je podložna prosudbama, a jedini odgovor na sve njezine pokušaje bio je ignoriranje. Svako previše prisutno čuvanje Tarika, svaka pjesma uspavanka, svaki pogled prema njemu bio je nepoželjan.
Jednog popodneva, Tarik je došao u njezinu sobu, uplakan, pitajući je zašto nije bila tamo kad je njegov tata došao kući. Fadila je s tugom u očima, ali nije imala snage reći mu pravu istinu. Odgovorila je samo: “Nikad ne bih bila ljuta na tebe, dušo.” Ali osjećala je da su odgovori koje je davala samo prikrivali duboku tjeskobu koju je nosila u sebi. “Večernji list” u svom tekstu često ističe koliko se starije generacije često povuku u tišinu, osjećajući da nisu poželjne, iako njihov utjecaj u obitelji ostaje nezamjenjiv.
- Osjećala je sve veću potrebu da napusti dom i potraži mir u domu za starije osobe, nešto što joj je prijateljica Azra savjetovala. “Nisi ti kriva što te smatraju teretom, Fadila. Djeca danas misle da su roditelji samo prepreke njihovoj sreći.” No, Fadila nije imala hrabrosti ostaviti Lejlu i Tarika. I dalje je voljela svoju obitelj, premda ju je osjećala kao nešto što je izgubljeno. Jednog dana, Lejla je došla uplakana i rekla: “Adnan prijeti razvodom ako ti ne odeš.” Fadila je gledala svoju kćer, ne znajući kako reagirati. “A što ti želiš?” upitala je. Lejla je slegnula ramenima: “Želim mir.”
Te noći, Fadila je spakirala nekoliko stvari i otišla kod Azre. Tarik je zvao svaki dan, pitajući kada će se vratiti. “Bako, kad ćeš doći?” Vratila se nakon sedam dana, no Adnan je bio hladan prema njoj. Lejla je bila umorna, a Tarik ju je zgrlio kao da je nije vidio cijelu godinu. Od tada, Fadila je postala “duh” u vlastitoj kući. Svaki put kad bi Adnan došao s posla, ona bi nestajala u svoju sobu ili na balkon, poput prošlih dana. Ponekad se zapitamo: Zar su bake stvarno višak? Zar ljubav prema unucima može biti prijetnja nečijem miru?
