U današnjem članku želim se osvrnuti na osobine koje često prepoznajemo kod ljudi koji su prošli kroz teške situacije u djetinjstvu. Ove osobine nisu samo mane, već su duboki ožiljci nastali iz potrebe za preživljavanje.
Razumijevanje tih osobina može nam pomoći da budemo empatičniji i da priđemo tim osobama s više strpljenja.Mnogi ljudi nisu imali sreću da odrastu u toplom, sigurnom okruženju. Neki su imali roditelje koji su bili emotivno udaljeni, previše strogi ili skloni nasilju, dok su drugi odrasli u okruženju obilježenom alkoholizmom i nesigurnostima.
Takva djeca ne odrastaju s osjećajem sigurnosti i ljubavi koja im je potrebna. Iako često ne govore o svojim traumama, to ne znači da nisu duboko pogođeni. Odrasli koji su nosili teške terete iz djetinjstva često se ponašaju na način koji je rezultat mehanizama preživljavanja, a ne stvarnih karakteristika.
Jedna od prvih osobina koja se javlja kod ljudi sa teškim djetinjstvom je neprijatnost prilikom primanja komplimenata. Osobe koje su odrasle uz stalnu kritiku i omalovažavanje često ne mogu povjerovati u iskrene pohvale. Kad im neko uputi lijepu riječ, oni često misle da pretjeruju ili da to ne zaslužuju. Zbog toga mogu odgovoriti šalom ili promijeniti temu kako bi izbjegli osjećaj nelagode.
- Također, mnogi ljudi s teškim djetinjstvom imaju pojačan osjećaj odgovornosti. Ako su odrastali u nestabilnom okruženju, naučili su da se moraju brinuti za sebe i da nemaju nikoga na koga mogu računati. Odrasli sa ovom osobinom osjećaju da moraju sve držati pod kontrolom kako bi spriječili raspadanje svega što su gradili. Često preuzimaju previše obaveza i teško traže pomoć.
Jedan od tragičnih tragova traumatičnog djetinjstva je i stalni osjećaj napetosti i opreza. Osobe koje su odrasle u okruženju s naglim promjenama ili prijetnjama, kao što su svađe i nasilje, razvijaju prirodni mehanizam obrane, zbog kojeg su stalno na oprezu. Njihov nervni sistem ostaje “uključen” i često reagiraju na nagle pokrete ili povišeni ton, jer osjećaju da su opasnosti uvijek prisutne.
Iako se često smatra perfekcionizmom, kod ovih ljudi taj osjećaj može biti način da spriječe kritiku ili kaznu. Odrasli koji su odrasli u okruženju u kojem nije bilo prostora za greške često osjećaju potrebu da sve rade savršeno kako bi izbjegli posljedice. Ovaj pristup može ih iscrpiti, jer teško uživaju u uspjehu i stalno odgađaju zadatke iz straha da neće biti dovoljno dobri.
U sličnom kontekstu, osobe koje su odrasle u uvjetima u kojima su ih često kritizirali ili im prebacivali krivicu, često imaju potrebu da se pretjerano izvinjavaju. Čak i kada nisu krivi, oni preuzimaju odgovornost za smirivanje situacije. Za njih, izvinjenje postaje način da izbjegnu konflikte, a ne nužno znak stvarne krivnje.
- Osobe koje su odrasle u okruženju u kojem su morale stalno ugađati drugima, često razvijaju “people-pleasing” ponašanje. U svojoj želji da izbjegnu sukobe, naučili su da stavljaju tuđe potrebe ispred svojih, bojeći se da kažu “ne”. Ovi ljudi često osjećaju krivicu kada postave svoje granice i teško im je odabrati sebe u odnosima.
Teškoća u povjerenju također je česta osobina kod osoba s traumatičnim djetinjstvom. Ako su ih ljudi koji su trebali biti njihova sigurnost iznevjerili, teško im je otvoriti se drugima. Mnogi se povlače, testiraju druge ili zadržavaju svoje emocije za sebe, očekujući razočarenje.
Zanimljivo je da ljudi sa traumama iz djetinjstva mogu biti ili previše vezani, ili se povlače čim odnos postane ozbiljan. U oba slučaja, to je rezultat nesigurnosti u vezi s ljubavlju i povezivanjem. Osobe koje se previše vežu mogu se bojati napuštanja i stalno traže potvrdu, dok oni koji se povlače mogu imati strah od bliskosti i gubitka kontrole.
Teško postavljanje granica još je jedna osobina koja se često pojavljuje kod ljudi s teškim djetinjstvom. Ako nisu imali pravo na svoje osjećaje ili privatnost, odrasli često trpe previše, a potom eksplodiraju zbog nakupljenog nezadovoljstva. Postavljanje granica često im zvuči kao sebičnost, iako je zapravo to zdrav mehanizam samozaštite.
Na kraju, jedna od najdubljih posljedica teških djetinjskih iskustava je osjećaj da nisu dovoljno dobri. Ako ljubav u djetinjstvu nije bila stabilna ili uvjetovana, osoba razvija osjećaj da mora zaslužiti svoju vrijednost. To se manifestira kroz samokritiku, sram, upoređivanje s drugima i stalnu potrebu za dokazivanjem.
Važno je razumjeti da ove osobine nisu “mane”. One su posljedice adaptacije na uvjete koji su bili nužni za preživljavanje. Iako se ove strategije mogu činiti korisnima u djetinjstvu, kad postanu previše ukorijenjene u odrasloj dobi, postaju prepreke. Ako prepoznaješ ove osobine kod sebe, to ne znači da si slomljen/a. To znači da si bio/a snažan/a na pogrešan način, i prvi korak u procesu ozdravljenja je prepoznavanje tih obrazaca i prestanak kažnjavanja sebe zbog njih
