U današnjem članku vam pišemo na temu starosti, samoće i onih tihih pitanja koja se javljaju kada se svjetla dana ugase. Ovo je razmišljanje napisano jednostavno, iskreno i iz ugla nekoga ko zna koliko tišina može biti glasna.
Mnogo žena, kada zamisle jesen svog života, osjete blagu nelagodu u grudima. Djeca su odrasla i imaju svoje puteve, prijateljice su zauzete vlastitim brigama, a večeri često prolaze u miru koji nije uvijek umirujući. U toj tišini pojavljuje se pitanje koje se rijetko izgovara naglas: hoće li starost značiti i samoću, i da li je to isto što i usamljenost.
O usamljenosti se ne govori lako. Čim se dotakne ta tema, okolina često nudi brze utjehe ili gotove savjete, kao da je riječ o nečemu što se može riješiti jednom rečenicom. A istina je mnogo složenija. Usamljenost u starosti jedna je od najdubljih i najtiših briga mnogih žena, jer se ne tiče samo toga ko je fizički prisutan, već kako se neko osjeća iznutra.
Tokom života, žene često uče da njihova vrijednost dolazi iz toga koliko su potrebne drugima. Biti majka, supruga, kćerka, radnica – sve su to uloge koje ispunjavaju dane i daju smisao. Ali kada se te uloge promijene ili oslabe, javlja se praznina. Tada se postavlja bolno pitanje identiteta: ko je žena kada više nije u centru tuđih potreba.
Strahovi koji se javljaju nisu površni. Postoji strah od fizičke nemoći i pitanja ko će pomoći kada tijelo oslabi. Tu je i strah od emocionalne praznine, onaj osjećaj da telefoni utihnu i da dani prolaze bez poruke ili poziva. Možda je najteži strah onaj od nevidljivosti – bojazan da će društvo prestati primjećivati ženu kada više nije mlada.
- Važno je razumjeti razliku koja često biva zanemarena. Samoća i usamljenost nisu isto. Samoća može biti izbor, prostor mira i slobode. Usamljenost je unutrašnji osjećaj praznine, čak i kada su ljudi fizički blizu. Ta razlika mijenja način na koji se gleda na starost.
U razmišljanjima o tim temama često se ponavljaju tri jednostavne riječi koje nose veliku težinu: usudi se, oprosti i voli. Na prvi pogled djeluju jednostavno, ali u sebi kriju putokaz za one koje ne žele da starost postane zatvor tišine.
Usuditi se u zrelijim godinama znači prkositi rečenici „za mene je kasno“. Kasno ne postoji dokle god postoji volja za pokretom, makar on bio mali. To može biti promjena rutine, izlazak iz kuće, prijava na kurs, šetnja s novim ljudima ili ulazak u prostor gdje niko ne poznaje prošlost. Ponekad je dovoljno usuditi se poslati poruku i reći da vam neko nedostaje. Čekanje da se drugi prvi jave često produbljuje osjećaj izolacije.
Hrabrost se danas ponekad krije i u prihvatanju tehnologije. Video-poziv, online zajednice ili grupe sličnih interesovanja mogu biti most prema drugima, a ne znak slabosti. Razlika između izolacije i pripadanja često je samo u jednom koraku – pojaviti se.
Druga riječ, oprosti, tiče se prošlosti koja zna biti teža od same sadašnjosti. Usamljenost često nije posljedica manjka ljudi, već tereta koji se nosi iznutra. Neopraštanje, stare povrede, neizgovorene rečenice – sve to gradi zidove. Oprost ne znači zaborav niti opravdavanje tuđih postupaka. Oprost znači oslobađanje sebe od stalnog ponovnog proživljavanja bola.
- U zrelijim godinama, oprost često počinje prema sebi. Prema izborima koji nisu ispali kako se očekivalo, prema vezama koje su ostavile trag. Oprost drugima dolazi kasnije, kao odluka da se isti film više ne vrti u mislima. A možda je najteži oprost onaj upućen životu, jer nije ispao po planu. Gorčina, ako se zadrži, lako postane gorivo usamljenosti.
Treća riječ, voli, nije romantična ideja iz bajki. To je svjesna odluka da se ostane otvoren prema životu. Voljeti sebe u starosti znači prihvatiti tijelo koje se mijenja, bore, umor i sporiji ritam. Kada žena prihvati sebe, prestaje se skrivati i počinje se pojavljivati u svijetu.
Ljubav se u tim godinama često izražava kroz smisao. Pomoć, razgovor, briga za nekoga ili volontiranje daju osjećaj povezanosti koji ne dolazi iz obaveze, već iz srca. Mnoge žene tada shvate da se najmanje usamljeno osjećaju onda kada dijele dio sebe s drugima.
Na kraju, ljubav prema životu živi u malim stvarima. Jutarnja kafa, cvijet na prozoru, tiha muzika, dobra knjiga ili mirna šetnja. Ljubav u starosti ne mora biti burna da bi bila stvarna. Ponekad je to samo toplo prisustvo i unutrašnji mir koji čuva dušu od samoće
