Jedan čovek je definitivno doživeo neko nebesko iskustvo,tvrdi da je bio “na onom svetu” a vi u nastavku pročitajte i poslušajte video pa sami procenite o čemu je reč..
- Stevo Selak iz Banjaluke, po zanimanju politikolog, a po duši i talentu pisac, vajar i motivacioni govornik, godinama svojim riječima pokušava da inspiriše ljude, ali ono što najviše plijeni pažnju javnosti jesu njegova iskustva sa smrću. Neobična i gotovo nevjerovatna ispovijest ovog čovjeka obuhvata tri navodna slučaja kliničke smrti, kroz koje tvrdi da je prošao i koje su mu, prema njegovim riječima, potpuno promijenile pogled na život, vjeru i samog sebe.
Sve je počelo još u najranijem djetinjstvu, kada je Stevo prvi put, kako kaže, bio proglašen mrtvim i smješten u mrtvačnicu. Prema njegovoj priči, lekari su se spremali da ga sahrane, ali se, nakon 24 sata, dogodilo pravo čudo – on je oživio. Ovaj događaj, koji je šokirao i ljekare i njegove roditelje, bio je samo prvi u nizu dramatičnih trenutaka u njegovom životu.
- Ne dugo nakon toga, kao dječak, upao je u vrelu vodu i zadobio ozbiljne opekotine po cijelom tijelu. Njegov otac Jovan mu je kasnije pričao da tada nije ni disao ni govorio, ali je nekim čudom i tada spašen. Tri godine kasnije, Stevo je ponovo pao u komu koja je trajala više od 20 dana. Kada se probudio, kako kaže, imao je utisak da se nalazi u nebeskim prostorima. Prisjeća se da je vidio anđele i djevojčice obučene u bijele haljinice, dok mu je u ušima zujalo, a čitavo iskustvo opisuje kao magično i nadrealno.
Iako su mu prognoze bile loše, uprkos svemu je uspio da završi vojnu školu u Sarajevu. Međutim, u 23. godini uslijedio je novi šok. Prema njegovom svjedočenju, dok je živio u selu Trebovljani kod Gradiške, iznenada je prestao da diše i ponovo pao u komu. Tada je, kako kaže, doživio treću kliničku smrt. Opisuje taj trenutak kao stanje potpunog mira – ništa ga nije boljelo, osjećao je kako lebdi, a pred očima su mu se smjenjivali prizori iz cijelog njegovog života. Ipak, kada je pred sobom vidio sliku svoje supruge Goge, s kojom ima troje djece, u njegovom srcu se pojavila tuga. Ta snažna emocija, kako vjeruje, upravo je ta koja ga je vratila među žive – žal što ostavlja svoju porodicu.
- Stevo je oduvijek, kako tvrdi, imao afiniteta prema svetim knjigama, ali su mu susreti sa „onom stranom“ učvrstili vjeru u Boga. Svoju vjeru više ne temelji samo na riječima – kaže da je bio „tamo“, da je vidio svjetlost koju opisuje kao čistu ljubav, neobično jaku, a opet prijatnu oku. Tvrdi da je dobio priliku da vidi cijeli svoj život kao na filmu, i da je osjećao iskreno kajanje zbog svojih grijeha, pa i zbog jedne naizgled sitne stvari – kad je kao mlad udario zeca autom i kasnije osjećao krivicu.
Poseban bol nosi iz perioda rata u Bosni i Hercegovini, kada su on i supruga, usljed teških uslova života, donijeli odluku o abortusu. Kaže da ga to najviše boli i da često razmišlja o tom djetetu, koje bi danas imalo gotovo 30 godina. Iako su u tom trenutku već imali jedno dijete, smatra da to ne umanjuje težinu odluke koju su tada morali donijeti.
- Ono što dodatno privlači pažnju u njegovim svjedočanstvima jeste tvrdnja da tačno zna kad će umrijeti. Nakon svih svojih iskustava, kaže da je napustio materijalni svijet – ostavio je biznis, novac i sve ono što ga je vezivalo za svakodnevnicu, i posvetio se duhovnom životu. Sada živi po Jevanđelju, putuje i priča, jer vjeruje da je s razlogom vraćen među žive – da prenese poruku.
Takođe navodi da svaki čovjek ima dva anđela čuvara koji ga prate, a kad duša napusti tijelo, ona biva vođena kroz određene etape. Po njegovim riječima, odmah po smrti duši se prikazuje cijeli život, zatim slijedi „sopstveni sud“ i boravak na jednoj nebeskoj livadi punih 46 dana. Kaže da mu je brat, koji je poginuo u ratu, nakon smrti došao u posjetu i prenio poruku roditeljima da prestanu sa tugom i jaukom, jer mu je dobro – ali da će još 39 dana biti prisutan, a zatim otići „negdje dalje“.
- Svoja iskustva Stevo prenosi sa željom da ljudima ukaže na postojanje Boga, života poslije smrti, ali i važnost ljubavi, kajanja i praštanja. Bez obzira na to da li mu svi vjeruju, ističe da ono što je vidio „tamo“ nikada neće zaboraviti i da ga ta sjećanja vode kroz svaki novi dan života koji mu je darovan.
