Na svom burnom putu Ceca Ražnatović, renomirana folk pjevačica, proživjela je brojne teške dane koje trenutno voli zaboraviti i izbjegavati o njima. Nakon razorne smrti supruga 2000. godine, obitelj Ražnatović susrela se s iznimno izazovnom fazom tri godine kasnije kada je pjevačica zbog policijske akcije “Sablja” privedena na četiri mjeseca. U tom teškom razdoblju dala je intervju za časopis Svet koji je duboko odjeknuo kod svih koji su ga imali priliku pročitati. Sada vam iskrenu ispovijest Cece Ražnatović prenosimo u cijelosti.
“Te 2000. i kasnije bile su veoma burne i proživijela sam dvije iznimno izazovne godine. Vjerujte mi kad vam kažem da postoje trenuci kada se prisjećanje na poteškoće i borbe koje sam proživjela tijekom tih razdoblja pokazalo prilično teškim.” – započela je Ceca.
“Tijekom Vašeg četveromjesečnog pritvora značajan fokus medija bio je posvećen i Vašem imidžu i opusu koji ste ostvarili.” – izjavio je novinar, a Ceca je sa pažnjom odgovarala i željela razjasniti neke stvari. “Nepopustljivi fokus medija prvenstveno je usredotočen na moj karakter, iako je većina tih optužbi neutemeljena. Obeshrabrujuće je, uznemirujuće i bez ljudskosti profitirati na nesreći druge osobe. Moj ugled je nepravedno okaljan bez ikakvih dokaza ili točnih informacija, budući da se mojim imenom manipuliralo bez obzira ili obzira. Tijekom godina marljivo sam radio na uspostavljanju respektabilne reputacije, osiguravajući da je moje ponašanje u skladu s vrijednostima povezanim s mojim imenom. Poduzela sam sve moguće mjere kako bih spriječila bilo kakvo negativno prikazivanje sebe, kako u svom profesionalnom tako i u privatnom životu. Shodno tome, mogu pouzdano potvrditi da moja karijera i osobni dosje ostaju neokaljani, bez ikakvih nedostataka.” – kazala je.
Jeste li očekivali da ćete biti privedeni na ispitivanje i nakon toga zadržani u pritvoru kada se policija pojavila u vašoj kući 17. ožujka? U šokantnom preokretu događaja, iznenadna pojava službenika za provođenje zakona u mojoj rezidenciji potpuno me zaslijepila. Obavijestili su me da moram dati kratku izjavu u policijskoj postaji u vezi vrijednog oružja iz kolekcije mog pokojnog supruga. Bez mog znanja, ovaj naizgled običan zadatak na kraju bi doveo do nevjerojatne odsutnosti iz mog doma koja je trajala nevjerojatna četiri mjeseca.
U tom razdoblju brojne su se medijske ekipe okupile ispred Vašeg prebivališta, ali niti jedan pojedinac nije uspio zabilježiti Vaš odlazak. Gradom su kružile glasine, insinuirajući potencijalno postojanje tajne rute odlaska.
Kad sam izašla iz svog doma, koristeći uobičajena vrata koja mi svakodnevno omogućavaju pristup svom prebivalištu, odmah sam se suočila s neporecivom istinom. Točno ispred moje kuće nalazio se policijski automobil s jasno označenim oznakama “golfa”, koji je strpljivo čekao moj dolazak. Nije bilo šanse da izbjegnem ovaj susret, jer sam vozilom odmah prebačena u glavnu postaju. Dok smo prolazili pokraj skupine okupljenih novinara, čija je prisutnost naizgled bila neupadljiva, bilo je primjetno odsustvo bilo kakve reakcije iz njihove sredine.
Tijekom početnih faza vašeg zatočeništva, kako ste se odlučili iskoristiti sate koji su vam bili na raspolaganju? Prvih pet dana provedenih u zidovima MUP ustanove “29. novembar” urezalo mi se u sjećanje neopisivim intenzitetom. Utjecaj ovog iskustva bio je toliko dubok da sam znatno smršala, otprilike 5-6 kilograma. Tuga što sam odvojena od svoje djece bila je ogromna, a sama pomisao na njihovu patnju dodala je nepodnošljivu težinu mom ionako teškom srcu. Uz to, prijeteća prisutnost medija pogoršala je moju nevolju, dok sam razmišljao kako će moje uhićenje biti prikazano javnosti. Međutim, tijekom prva dva mjeseca mog zatočeništva, bio sam zaštićen od potencijalno uznemirujućeg sadržaja novina, nudeći mi malo predaha. Nakon što sam dobio pristup lokalnom tisku, brzo sam shvatio da su mnogi mediji iskrivili istinu, poštedivši me tjeskobe koja bi pratila čitanje njihovih zlobnih riječi. Kako je vrijeme prolazilo i postajao sam upućen u informacije iz raznih izvora, postalo je sasvim jasno da su mediji pokrenuli kampanju kako bi me ocrnili nakon što mi je oduzeta sloboda.
Šuškalo se o raznim oblicima mučenja, uključujući i fizičko maltretiranje, koje ste navodno prolazili dok ste bili u zatvoru.
Došlo je vrijeme da se pozabavimo ovom temom. Moram izraziti svoje divljenje policiji koja je prema meni pokazala izuzetnu korektnost. Kada sam prvi put razgovarao s policijom u postaji “29. studeni”, sve je proteklo glatko i bez ikakvih komplikacija. Zaista sam zahvalan na ponašanju policije prema meni tijekom tog susreta. Isto tako, moje iskustvo u CZ-u bilo je potpuno bez bilo kakvog oblika nelagode ili fizičkog maltretiranja. Osoblje CZ-a odnosilo se prema meni s velikim poštovanjem i pridržavalo se svih zatvorskih propisa. Cijelo vrijeme provedeno u zatvoru marljivo sam se pridržavao svih potrebnih zakona i propisa bez ikakvih poteškoća.
Jedne dnevne novine objavile su vijest o vašim navodnim privilegijama kod Ace Jovanovića, upravnika Centralnog zatvora?
Teror! Izdržala sam mukotrpno razdoblje od četiri mjeseca zatvoren u okvire minijaturne ćelije, veličine samo dva puta dva metra. Uvjeti koje sam izdržala bili su neshvatljivi, zaista neljudski. Od trenutka uhićenja pa do sredine svibnja mučila me stalna trema, kao da su mi se kosti pretvorile u led. Mukotrpnih trideset dana bila sam u izolaciji, potpuno odvojena od vanjskog svijeta, lišen čak i utjehe razgovora sa svojim pravnim zastupnicima. Na kraju su mi dodijelili jednog ili dva suzatvorenika, pružajući mi minimalno društvo. Ipak, moram izraziti svoju duboku zahvalnost zatvorskom osoblju koje se prema meni odnosilo s neviđenom pravednošću i poštovanjem. Posebno pohvale za izuzetno ponašanje zaslužuju upravitelji. Tek kada se čovjek nađe s pogrešne strane zatvorskih rešetaka, doista shvati koliko je neizmjerna vrijednost toplog osmijeha i lijepih riječi svojih bližnjih.
Jedne dnevne novine objavile su vijest o vašim navodnim privilegijama kod Ace Jovanovića, upravnika Centralnog zatvora.
Nema šanse! Prošao sam kroz nevjerojatno izazovno razdoblje zatočeništva u sićušnoj ćeliji veličine samo dva puta dva metra. Uvjeti koje sam izdržao bili su potpuno neljudski. Od uhićenja do sredine svibnja neprestano sam drhtao u ćeliji, osjećajući intenzivnu jezu duboko u kostima. Samica je bila moja stvarnost mukotrpnih trideset dana, potpuno me izolirajući od bilo kakvog oblika ljudske interakcije, čak je i komunikacija s mojim odvjetničkim timom bila zabranjena. Na kraju su mi dodijelili jednog ili dva cimera u ćeliji, što je pružalo neki privid druženja. Moram izraziti svoju najdublju zahvalnost zatvorskom osoblju koje je dosljedno pokazivalo svoju nepokolebljivu predanost poštenju i pravdi. Izuzetno poštujem i upravitelja zatvora čije je ponašanje bilo doista uzorno. Tek kad se čovjek nađe s druge strane zatvorskih rešetaka, doista shvaća neizmjerno značenje jednostavnog osmijeha i ljubazne, suosjećajne riječi.
Je li zbog štrajka glađu bilo kakvih štetnih učinaka na zdravlje? Kružila su nagađanja o navodnom kirurškom zahvatu kojem ste navodno bili podvrgnuti tijekom VMA događaja koji se održao krajem rujna. Možete li pružiti neki uvid u detalje vezane uz ovu medicinsku intervenciju?
Kako bih ublažila stres koji sam proživjela, podvrgnula sam se manjem kirurškom zahvatu za liječenje posljedica postzatvorskog sindroma. Vrijedno je napomenuti da je ova operacija obavljena u privatnoj medicinskoj ustanovi, a ne na VMA. Usprkos zatvoru i razdvojenosti od kćeri, kako ste našli način da proslavite Anastasijin rođendan u vašoj odsutnosti?
Neopisiva muka koju sam proživio zbog nemogućnosti da prisustvujem proslavi Anastasijinog rođendana je neshvatljiva. U dobi od pet godina proslavila je svoj poseban dan bez prisustva oca, majke, pa čak ni drage tete. Odsustvo najbližih ostavilo je teško podnošljivu prazninu. Toga sam dana prikupila svaki djelić unutarnje snage da suspregnem suze, kao što sam se osobno zavjetovala. Svaka bi majka suosjećala s golemim poteškoćama koje sam doživjela, budući da je to nesumnjivo bio najizazovniji dan moga zatvora. Zamislite samo bol zbog nemogućnosti čuti ili vidjeti svoju kćer u tako važnoj prigodi. To je mučno sjećanje koje ostaje u meni.
