Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obilježavaju i slave Svete mučenite Adrijana i Natalija, a mi danas za Vas donosimo par narodnih vjerovanja i običaja koji se vežu za današnji praznik…
U vremenu kada je car Maksimijan vladao, u Nikomidiji je živio jedan mladi bračni par, Adrijan i Natalija. Oboje su poticali iz uglednih i imućnih porodica, a njihova mladost i skladna zajednica činili su ih primjerom u društvu. Ipak, ono što će obilježiti njihov život nije bio spokoj bračnog života, već iskušenja i stradanja koja su ih zauvijek povezala s vjerom i mučeništvom. Adrijan je bio načelnik u vojvodstvu i u početku odan tadašnjim običajima i vjerovanjima, dok je Natalija u svojoj nutrini čuvala tajnu – bila je hrišćanka. Njihov brak trajao je svega trinaest mjeseci prije nego što su došli dani patnje i slave.
U to doba car je odlučio da hrišćane u Nikomidiji kazni i pokaže svoju moć. Dvadeset troje vjernika pokušalo je da se skloni u jednu pećinu blizu grada, ali su vrlo brzo razotkriveni. Vlast ih je, slijedeći careva naređenja, najprije izložila bičevanju, a potom ih zatvorila u tamnicu. Kada su zatvorenici izvedeni pred Adrijana kako bi im načelnik upisao imena, on je imao priliku da ih pogleda u oči. Bili su izmučeni, ali iz njih je zračila mirnoća i dostojanstvo. Na njegovo pitanje šta očekuju od Boga nakon tolikih muka, odgovarali su mu o blaženstvu i nagradi u carstvu nebeskom. Njihove riječi i spokoj lica urezali su mu se u srce.
- U trenutku duhovnog preokreta, Adrijan se okrenuo svome pisaru i rekao nešto što će promijeniti njegov život: “Zapiši i moje ime sa ovima svetima, i ja sam hrišćanin.” To iznenadno ispovijedanje vjere nije ostavilo ravnodušnim ni cara ni njegove vojnike. Kada je Maksimijan čuo šta je Adrijan izgovorio, mislio je da je izgubio razum. No, Adrijan mu je jasno i smireno odgovorio da nije poludio, već da je konačno došao k umu. Car, ispunjen bijesom, naredio je da se i on okovi i baci u tamnicu, gdje ga je čekala ista sudbina kao i ostale zatvorenike.
Vijest o tome brzo je stigla do Natalije. Jedan od muževljevih slugu obavijestio ju je da je njen suprug izabrao hrišćanstvo i time se svrstao uz progonjene. Umjesto očaja, u njenom srcu probudila se radost. Bila je sretna što je njen muž pronašao pravu vjeru. Ne oklijevajući, otišla je u tamnicu kako bi bila uz njega. Adrijan je, okovan i mučen, gledao u svoju suprugu, a Natalija je bila tu da ga ohrabri. Njene riječi i prisutnost bile su mu snaga u trenucima bola, kada su ga šibali i mučili na razne načine.
- Kako se patnja produžavala, car je naredio novu kaznu. U tamnicu je donesen nakovanj, a mučenici su doživjeli najteže muke – čekićima su im lomili ruke i noge. U tim užasnim trenucima, Adrijan je zajedno sa dvadeset trojicom vjernika predao duh u strašnim bolovima. Njihova smrt nije bila kraj, već početak priče o vječnom svjedočanstvu vjere i ljubavi.
Natalija, zajedno s drugim pobožnim ženama, odlučila je da ne dopusti da njihova tijela budu oskvrnuta. Preuzela je posmrtne ostatke i, s velikim poštovanjem, odnijela ih u Carigrad. Tamo su ih časno sahranile, dajući im dostojanstvo koje im je bilo uskraćeno u času smrti. Nekoliko dana kasnije, kada je usnula, Nataliji se u snu ukazao njen suprug. Bio je obasjan svjetlošću, prepun ljepote i radosti, i obratio joj se riječima pune ljubavi: “Dobro je što si došla ovamo, sluškinjo Hristova i kćeri mučenička, hodi u pokoj svoj, pripremljen ti od Gospoda.” Tim riječima ju je pozvao u vječnost i naglasio da ju je čekala nagrada za svu njenu vjernost i snagu.
Predanja kažu da oni koji se iskreno obrate ovim svetiteljima mogu osjetiti njihovu pomoć. Vjernici vjeruju da mučenici Adrijan i Natalija pomažu da se ljubav sačuva od iskušenja i nedaća, a onima koji još traže životnog saputnika, da pronađu iskrenu ljubav. Zato je i danas običaj da supružnici zapale svijeću u crkvi na njihov praznik i pomole se riječima stare molitve. U njoj se podsjeća kako su mučenici, snagom svoje vjere, pobijedili mučitelje i nadvladali demonsku oholost, moleći Boga da spasi duše vjernih.
- U domaćoj tradiciji Sveti mučenici Adrijan i Natalija zauzimaju posebno mjesto. Srpska pravoslavna crkva obilježava njihov praznik 8. septembra, a u mnogim hramovima održavaju se liturgije i zajedničke molitve. Kako prenosi portal Svetosavlje.org, vjernici na taj dan dolaze u velikom broju, pale svijeće i mole se za očuvanje braka, zdravlje porodice i pronalazak životnog partnera. Taj običaj prenosi se s generacije na generaciju i potvrđuje da priča ovog para i dalje nadahnjuje.
U Bosni i Hercegovini također postoje zajednice koje gaje duboko poštovanje prema ovim svetiteljima. Kako navodi Glas Srpske, u pojedinim selima u okolini Doboja i Prnjavora porodice su sačuvale običaj da se upravo na dan Svetih mučenika okupljaju i zajedno mole. Smatra se da molitva ima posebnu snagu kada se izgovara u krugu porodice, jer tada svjedoči zajedništvu i ljubavi, što je i bila suština života Adrijana i Natalije. Takvi običaji pokazuju koliko narod vjeruje u njihovu zaštitu i pomoć.
- Ni u Crnoj Gori priča o ovim svetiteljima nije zaboravljena. Prema pisanju lista Dan, u manastirima na sjeveru zemlje nerijetko se čita akatist posvećen Svetim mučenicima Adrijanu i Nataliji. Posebno se ističe da mladi bračni parovi donose darove i mole se za dug i blagosloven brak. Ovaj običaj snažno povezuje prošlost i sadašnjost, jer pokazuje da ideali vjernosti, istrajnosti i ljubavi ostaju nepromjenjivi i kroz vjekove.
Na kraju, priča o Adrijanu i Nataliji ostaje nadahnuće mnogima. Njihov život, iako kratak, bio je ispunjen vjerom i ljubavlju koja je nadživjela sve patnje. Oni su simbol snage i istrajnosti, ali i svjedočanstvo da prava ljubav, kada je utemeljena na vjeri, ne poznaje kraj. Njihova mučenička smrt i danas podsjeća da najdublje vrijednosti ljudskog života nisu u prolaznom bogatstvu ili položaju, već u odanosti, vjeri i spremnosti da se za istinu podnese i najveća žrtva.
