Radojka Živković, poznata srpska harmonikašica i skladateljica, ima zadivljujuću životnu priču punu intrigantnih anegdota. Najpoznatija je po svom iznimnom talentu kao solistica na Radio Beogradu i stvaranju brojnih glazbenih skladbi. Rođena u Globoderu kraj Kruševca 24. kolovoza 1923. godine, glazbenog je porijekla. Njezin otac Tihomir Tika Tomić, poznati glazbenik i učitelj harmonike, u početku se protivio njezinoj glazbenoj karijeri. Međutim, njezina se strast pokazala neodoljivom, što je na kraju natjeralo Tiku da se predomisli.
Nakon devet godina učenja harmonike uz oca, konačno je debitirala na audiciji Radio Beograda 1932. Nakon uspješne audicije počela je nastupati na radiju svake subote u trajanju od četvrt sata, čime je dobila nadimak “čudo od harmonike”. Zanimljivo je da je s nepunih 12 godina Radojka trijumfirala na jugoslavenskom natjecanju harmonikaša održanom u Kragujevcu i tako osvojila prvo mjesto. Zanimljivo, na istom natjecanju sudjelovao je i njezin budući suprug Milutin Tine Živković koji je osvojio drugu nagradu.
Tine, često u sjeni Radojke, s Dakom je činio nerazdvojni duo. Njihova je veza bila toliko jaka da su postali sinonim jedno za drugo. Dodavanje renomiranog flautiste Save Jeremića dodatno je pojačalo njihovo glazbeno umijeće. Kako je vrijeme prolazilo, grupa se širila uključivanjem gitarista Dragana Bendekovića, violončelista Rešada Jahje i mnogih drugih talentiranih glazbenika. Svoj glazbeni talent Radojka je pokazala skladanjem mnoštva pjesama i melodija. Bezbrojni su članci posvećeni ovoj izvanrednoj Srpkinji, a snimljene su i brojne televizijske emisije kako bi se prikazao njezin talent.
Slava joj se proširila i izvan granica naše zemlje kada je odnijela pobjedu na cijenjenom Longolen festivalu u Velikoj Britaniji. Ovaj festival, održan 1954. godine, slavi muzikalnost i virtuoznost na harmonici. Dodatno, za svoje autorske skladbe nagrađena je prestižnom glazbenom nagradom “Vlastimir Pavlović Carevac”. Njezino sviranje harmonike bilo je ništa manje nego očaravajuće; imala je sposobnost milovati dušu i transformirati glazbene note u zadivljujuće priče koje su trajale cijeli njezin život. Kao pravi majstor svog zanata, posjedovala je jedinstven stil koji ju je izdvajao od tisuću drugih harmonikaša.
Ljubiša Pavković, cijenjeni umjetnički direktor Narodnog orkestra RTS-a, opisao ju je kao talenat koji postoji jednom u stoljeću, zaljubljenika u muziku čiji je dar nesumnjivo obdaren od više sile. Tijekom svog profesionalnog puta nastupila je na nevjerojatnih 11.500 koncerata, od čega 700 u inozemstvu. Unatoč tome što joj je ponuđena prilika da otputuje u Australiju, odbila je, vođena dubokom privrženošću svojoj domovini. Njezin sin Slobodan Živković, profesor klavira, prepričao je njezine riječi, rekavši: “Odbila je ponudu jer je ljubav prema Srbiji bila iznad svega. Jednostavno je rekla: ‘Moj dom je prazan bez tebe, ali sada shvaćam da je to nije pogreška što ste došli u Australiju’ i vratila se u svoju voljenu zemlju.
Pojedinci posjeduju urođenu nesposobnost da oproste svojim sugrađanima Srbima što su postigli uspjeh. U razgovoru za “Novosti” ispričao je kako su njegove roditelje pojedini estradnjaci i novinari etiketirali kao pretjerano imućne, pa su njihovi potomci označeni kao povlađivani potomci. Ova žena drži Guinnessov svjetski rekord. Radojka je u nevjerojatnoj 71. godini službeno priznata od strane Guinnessove knjige rekorda kao najduža karijera profesionalne harmonikašice u svijetu glazbe. Riječi koje su o njoj ispisane često su izgovarane s njezinih vlastitih usana: “I na moju smrt prolijte suze tiho.” Žali me, žali sebe! Sve što želim je tvoja tuga, skladni instrument ljubavi!
Nakon moždanog udara, Radojka Živković je nažalost preminula u Beogradu 14. kolovoza 2002. U čast njoj i Tinetu, u Globoderu se obilježavaju tradicionalni Dani Radojke i Tineta Živkovića. Prepoznajući njen doprinos, Savez estradno-glazbenih umjetnika Srbije dodijelio je Radojki 2019. godine, i nakon njene smrti, prestižno priznanje „Narodni umjetnik estrade Srbije“. Dragana Stevović ispričala je jednom prilikom priču o svojoj baki koja se igrala do posljednjeg dana.
Tijekom mog posjeta njezinoj rezidenciji, upitala me: “Možete li mi ljubazno dodati harmoniku?” U tom je trenutku bila u poodmaklim godinama i suočavala se s izazovima mobilnosti. Često je izražavala nelagodu pripisujući je težini harmonike koja ju je opterećivala. Sviranje instrumenta zahtijevalo je nošenje tereta od 13 kilograma dulje vrijeme. U trenutku kad me pogledala, predvidjela je nadolazeću melodiju. To joj je poslužilo kao lijek. Veliko mi je zadovoljstvo znati da je moja prisutnost donijela radost u njezine sutonske godine, kako je prenijela medijima u Kruševcu.
