Njegova priča će Vas oduševiti jer je on za jako kratko vrijeme uspio da ostvari nešto što mnogi godinama pokušavaju. Njegova priča je počela prije nekoliko godina, te mu je trebalo samo dvije godine da napreduje i dođe do današnjeg uspjeha.
Moja prvotna namjera nije bila kupnja sanskih koza. Međutim, njihova ljepota i visoka proizvodnja mlijeka osvojili su me kada mi se obratio jedan čovjek s ponudom da ih prodam. Činilo se da više nitko nije voljan brinuti se za te koze. Prepoznali su moj interes i odlučili su mi ih povjeriti na brigu. Bio sam oduševljen kad sam ih donio kući, a mlijeko koje daju je unosnije u odnosu na druge pasmine. Ovako počinje priča Admira Omerčevića, 36-godišnjeg mještanina fojničkih Ragala. U razmaku od samo dvije godine donio je životnu odluku da se okuša u uzgoju koza i pokrene vlastiti posao.
- Nevjerojatno, u tom kratkom roku, on ponosno tvrdi da je dobio kuću, auto, konje, pa čak i kafić! Tijekom intervjua s Alenom Avdićem za njegov YouTube kanal, on je podijelio da je u stanju izvući 45 litara mlijeka dnevno od grupe od 15 bijelih koza. Vrijedno je napomenuti da je ranije posjedovao 30 alpskih koza i još uvijek je mogao dobiti istu količinu mlijeka. Alen se pridržava rutine mužnje koza i ujutro i navečer. Admir je na komentar odgovorio slatkim osmijehom, kao da priznaje korelaciju između svoje sposobnosti da gradi kuće i kupuje džipove.
Kozar bez imalo oklijevanja otvoreno priznaje da je namjerno odlučio smanjiti proizvodnju sira. Ova prilagodba je posljedica ograničene potražnje na njihovom lokalnom tržištu i njegove nemogućnosti da često putuje na sarajevsko tržište. Umjesto toga, gotovo sav sir proda u Fojnicu. Međutim, ovog vikenda u posjetu su mu bile žena iz Njemačke i obitelj iz Crne Gore, zbog čega je četiri-pet kilograma sira, sirutke i mlijeka koje je imao u kući potpuno iscrpio. Kozar jadikuje: “U mojoj kući nema više ni kilograma sira.”
Na farmi obično ima oko 22-23 koze muzare i uvijek se nađe netko tko navrati kupiti svaki komad sira koji proizvedu. Ne samo da je prodao sir i sirutku, već je samo tijekom vikenda uspio prodati i sedam kozlića. Prošle sezone prodao ih je čak 250. “Kome ih je prodao?” možete pitati. — Narodu! ponosno uzvikuje. Dalje napominje da je cijena kilograma 50 maraka (25 eura). Čak i ako danas nitko ne dođe, zna da će sutra biti dvije mušterije. Ljudi mu se obraćaju tražeći njegove proizvode za svoje vikendice, moleći ga da pripremi, nakolje, ispeče i nareže meso.
I može li isporučiti? Apsolutno! Aranžmanom su zadovoljni i kupci i on sam. Samouvjereno tvrdi: “Imamo dobru robu i pošteni smo!” Priznaje da ako čak i jedan proizvod nije na razini, vijest se brzo širi, osobito negativna predaja od usta do usta. – Kada pregovaram s čovjekom za kozu od 250-300 maraka, važno je ispoštovati dogovor i ne ići preko toga, pa makar time žrtvovao i svoje interese. Čovjek zaslužuje poštovanje, ali ne treba pristati na njegove zahtjeve… – napominje, smijući se prisjećajući se kad je koze mijenjao za džip.
Sada, dok se grade zidovi njegove kuće i vješti majstori preuređuju štalu, nada se da će uz Božju milost imati ukupno 150 koza. “Samo od prodaje mlijeka dnevno zaradim 100 maraka. Uz kolekciju koza održava i kompletnu staju stoke koja uključuje tri konja. Nadalje, uzgaja kokoši kao dio peradi. Svaki dan samo od prodaje mlijeka uspije skupiti vrtoglavih 100 maraka, što po cijeni od 2 eura po litri iznosi ukupno 50 eura. Povrh toga, dnevno proda tri do četiri kilograma sira, čime zaradi dodatnih 20 maraka po kilogramu, odnosno 10 eura.
Odvojite trenutak i izračunajte impresivnu svotu! Međutim, usred svog ovog financijskog uspjeha, treba se zapitati gdje su djeca… Ne samo da je javno iznosio svoju mjesečnu zaradu samo od mlijeka – 3.000 maraka, što je protuvrijednost 1.500 eura, a godišnje ukupno 36.000 maraka, odnosno 18.000 eura – nego je ispitivao i gdje su djeca, meso, sir i surutka. Primio sam pozive od pojedinaca iz Beograda i Zagreba tražeći smjernice za pokretanje farme koza.
- Međutim, nemoguće je u samo pet dana odrediti hoće li biti uspješna ili ne. I ja sam se tijekom svoje prve godine u industriji susreo s izazovima i poteškoćama. Potrebna su značajna ulaganja, poput 15.000-16.000 utrošenih za izgradnju staje. Osobno sam odlučio ne dizati kredit, ali uspjeh se ne može postići preko noći. Kad bi bilo moguće ostvariti profit bez ikakvog početnog ulaganja, ne bih bio siguran što učiniti s viškom sredstava. Kozar ističe da mu nije u fokusu količina zarađenog novca, već kvaliteta života koju je postigao.
Supruga mu ne radi, a imaju dvoje djece. On naglašava ideju da je uspjeh preko noći zabluda, priznajući mukotrpan put, ali ističući svoju nepokolebljivu odlučnost i upornost. Upuštajući se u novi pothvat, on i supruga su se zadužili da posade 100 kilograma luka, a ostaje pitanje kakav će biti ishod. Admir, koji je nedavno uzeo tromjesečni odmor od posla, iznosi svoje viđenje investicija i nepredviđenih okolnosti. Unatoč mogućnosti da sve izgubi zbog potencijalne oluje, on odlučuje ne razmišljati o negativnom.
Kao primjer navodi nedavni slučaj kada je kupio 20 kokoši za 600 maraka, da bi ih orao ugrabio. Ne pokolebavši se, Admir je tada odlučio uložiti u jare, kozu, koju smatra zadovoljavajućom alternativom. Ova mu investicija omogućuje da nastavi svoju strast prema vođenju turista na jahaćim turama kroz šumu. Zavod svaki dan inzistira da se žene zaposle, ali Admir smatra da je to njegovoj supruzi nepotrebno. Vjeruje da bi umjesto toga trebala uživati u vremenu s njihovom djecom. Admir se smijući spominje da je njegova supruga vrijedna jer rijetko izlazi iz kuće osim da pomuze krave i bavi se drugim poslovima.
Prije nego što su se vjenčali, Admir je jasno dao do znanja da radi s kozama, a ako njegova supruga ne želi biti dio tog stila života, on je spreman pronaći neku drugu ili ostati neoženjen. Kafić je konačno stigao na odredište i spreman je za početak posluživanja gostiju! Na veliko iznenađenje svih, otišao je korak dalje i otvorio kafić u Fojnici. Upravitelj je šaljivo primijetio da se prvo brine za dijasporu opskrbljujući ih osnovnim namirnicama poput mesa, sira, mlijeka i jaja, samo kako bi ih namamio u svoj kafić gdje dragovoljno troše više na piće.
Kod mene je kava najpovoljnija opcija za samo jednu marku, a bolje je imati 300 šalica kave za jednu marku nego 20 šalica za marku i pol. Uz to, kava dolazi s dodatnom blagodatima rakije, pića, sokova i predjela. Prema Admirovim riječima, mlađa generacija se često kritizira zbog nedostatka inicijative i međuljudskih vještina, ali on vjeruje da imaju potencijala za učenje i napredovanje u tim područjima. – Dakle, da razjasnimo, sjediš u prirodi, zarađuješ… Prijatelj me obavještava da sutra ima vizu za tebe, ženu čeka u Njemačkoj…
Međutim, Admir se ne slaže: “Zašto biste tamo išli kada ste ovdje blagoslovljeni svime – borovnicama i vrganjima u izobilju, kilo plaćate 8 maraka i skupite ih za sat vremena… Admir, čovjek koji je u 36. godini života postigao ono o čemu drugi mogu samo maštati, prepričava frustrirajući susret. Nekome je velikodušno posudio 100 maraka, uprkos tome što je za vrijeme Bajrama sa svojom djecom neumorno radio da bi zaradio 1.000 maraka.
Na njegovu nesreću, dotični se izležavao na balkonu, umjesto da pruži pomoć kada je Admiru bila najpotrebnija. Izražavajući svoje razočaranje, Admir se osvrće na to kako se njegov mlađi brat, koji je od njega 14 godina mlađi, bori da postigne i polovinu onoga što je on postigao. Admir tu razliku pripisuje izboru prehrane, posebno ističući štetnost hamburgera, donera i čipsa.
Zaključuje primjedbom da dotični pojedinac nema razumijevanja za jednostavne užitke sira ili mlaćenice. Admir se prisjeća djetinjstva, prisjećajući se kako je sa 7 godina asistirao u oranju konja, što je danas mnogima nepoznata praksa. Ponosno tvrdi da u njegovom kafiću ne poslužuju nargilu i nikada neće jer se tome žestoko protivi.
