Posljednjih godina sve više muškaraca iz ruralnih dijelova Srbije traže svoje bračne partnerke u Albaniji. Naime po njihovim riječima srpkinje bježe od sela i nemoguće4 je naći ženu koja bi živjelavan grada. Takva je priča i Marka Milunovića koju vam donosimo danas. Uprkos svojim neumornim naporima, borio se da pronađe odgovarajućeg partnera u Srbiji, što ga je dovelo do pitanja da li lokalne žene imaju neostvariva očekivanja. U hrabrom potezu, odlučio je da svoj život spoji sa Albankom, čvrsto verujući da će mu ova zajednica doneti dugo očekivanu sreću za kojom je žudeo.
- Prema rečima Marka Milunovića, meštanina Drežnika kod Užica, pridobiti naklonost Albanke nije jednostavan podvig. Da bi ispunio potrebne kriterije, mladić mora nabaviti zlatni lančić, prsten i odijelo. Marko je ušao u razloge za ove specifične zahtjeve. Posjećujući Skadar u brojnim prilikama, nehajno sam posmatrao lokalne žene, ali me nijedna nije istinski očarala. Zaintrigirani njihovom radoznalošću, raspitivali su se o specifičnim kvalitetima koje tražim od partnera.
Nisu znali da nisam samo tražila povremenog partnera za zabavljanje, već doživotnog partnera za brak. Sa 46 godina sam se raskrstio sa Manjolom, iako je prevodilac na albanski pogrešno naveo da imam 36 godina. Na svu sreću, moj mladalački izgled mi je išao u prilog, a oni su spremno prihvatili ovu izmišljotinu. Ipak, jedan pogrešan korak mogao je imati teške posljedice, ali sreća je bila na mojoj strani. Tek nakon tri mjeseca našeg dužeg zajedničkog vremena,
Manjola je u pasošu naišao na moju stvarnu godinu rođenja. Na njeno iznenađenje, otkrilo se da sam rođen 1966, a ne 1976. U tom trenutku je pozvala svoju majku i uzviknula: “Majko, on ima 46 godina, mogao bi biti moj otac!” Marko se rado priseća ove duhovite priče, razmišljajući o ranim fazama svoje romanse sa Albankom.
Manjolina sposobnost da savlada početne prepreke i brzo se adaptira ostavila je Užičanina da se oseća zadovoljno. Efikasnost rješavanja situacije čini godine nebitnim. Za samo tri meseca, Manjola je uspešno savladao srpski jezik, neprimetno se integrisao u zajednicu i uspostavio pozitivne veze sa meštanima. Kada se pojavila vest da se Marko oženio Albankom, izazvala je veliku pometnju. Ljudi nisu mogli odoljeti da ne ogovaraju i dovode u pitanje njegov izbor. Međutim, metež se na kraju smirio.
- U seoskim selima u kojima Marko živi, stanovništvo je pretežno starije životne dobi. Neoženjeni muškarci na ovim prostorima se bore da nađu partnera koji je spreman da se skrasi na selu. Za njih se brak sa Albankom pokazao kao izazov, pre svega zbog njene nacionalnosti i finansijskih aspekata u procesu odabira partnera. U Albaniji je uobičajena praksa da se prilikom posjete zemlji imaju tri susreta sa potencijalnim romantičnim partnerom.
Ako obje strane osjete obostranu privlačnost, tada se mogu dogovoriti za sljedeći sastanak. Drugi sastanak obično uključuje posjetu ženinoj rezidenciji radi tradicionalne ceremonije kafe. U okviru albanske carine, očekuje se da se ispod šolje diskretno stavi 50 evra, što će buduća svekrva ljubazno prihvatiti. Nakon toga, trio, koji čine žena, njena majka i prevodilac, mogu krenuti u zajedničko istraživanje grada.
U njihovoj kulturi, običaj je da se za mladića kupi odijelo, zlatni lančić i prsten, jer ti predmeti imaju značajno značenje. Nakon toga, vratit ćete se kući na ručak prije nego što se oprostite. Marko pruža uvid u albansku tradiciju, opisujući Albanke kao osobe koje imaju slična interesovanja kao i srpske devojke.
Govoreći o ideji da ženidba sa Albankom može biti skupa, Marko se suprotstavlja ističući da naše devojke mogu da dođu i sa cenom, dok naglašava skromnost albanskih devojaka. Najvažniji aspekt za njih je da se muškarac prema svojoj ženi odnosi s ljubaznošću i poštovanjem, jer nemaju nultu toleranciju na nevjeru. Jednom kada donesu odluku da odu, retko se vraćaju.
- Marko napominje da se razvod kod Albanaca doživljava kao sramota, zbog čega su oprezni kada ulaze u tuđi dom. Kada smo doneli odluku da se venčamo, brat Manjola je ljubazno posetio moj dom, pokazujući svoju pažljivu prirodu. Akumulacija bogatstva za njih nema nikakvog značaja; odsustvo automobila ih ne uznemirava jer koristimo javni prevoz.
Marko me uverava da čak i da joj kupim patike po ceni od 1.000 dinara, ne bi se uznemirila. Ulažući dovoljan napor, može se otkriti isplativije alternative i izbjeći nužnost oslanjanja isključivo na vlastiti prihod. Troškovi se kreću od 3 do 5.000 evra, a stepen uspeha zavisi od ličnog zalaganja.
Postoje pojedinci koji su spremni da ulože znatnu količinu novca, izjavljujući: „Ne zanima me trošak, samo pronađi odgovarajućeg životnog partnera za mene.” Ove osobe se prepuštaju raskošnom načinu života, zajedno sa luksuznim automobilima i elegantnim rezidencijama.
Međutim, ključno je shvatiti da ove izdašne sume novca ne idu direktno porodicama žena, Umjesto toga, kao što bi neki mogli pretpostaviti, primaju ih posrednici koji olakšavaju proces pronalaženja kompatibilnog supružnika.
Međutim, Marko žestoko tvrdi da je ova percepcija daleko od istine, jer mnogi lažno veruju da je ženidba sa njima laka. i gore, tražeći moju pomoć u pronalaženju životnog partnera da ublaži njihovu samoću, Marko, razmišljajući o ovoj dilemi, razmišlja o pojedincima kojima može predložiti ove penzionere, jer nailaze na poteškoće u pronalaženju kompatibilnog saputnika uprkos obilju potencijalnih udvarača.
