Skidao sam bubašvabe sa odela i išao da radim za hleb, izbeglištvo žene i dece me rastrglo: Dino Merlin otkrio prvi put zašto je zaista završio na psihijatriji

U ovom članku donosimo iskrenu ispovest Dina Merlina, koji prvi put otvoreno govori o periodu kada je završio na psihijatriji. Pevač otkriva težinu života u izbeglištvu, borbu za osnovne životne potrebe i emotivni teret koji su mu činile patnje žene i dece, otkrivajući zašto je taj period označio prekretnicu u njegovom životu…

Avaz piše da Dino Merlin nije tek puki izvođač nego autor koji je vlastiti život pretočio u stih i melodiju. Njegove pjesme, od prvih, „kokuznih“ dana do današnjih svjetskih pozornica, nose slojeve intime: sjećanja, tuge, radosti, discipline i vjere da muzika dopire do najskrovitijeg u čovjeku. I dok publika raste, njegova djela kao da odolijevaju vremenu—ne zastarijevaju, nego sazrijevaju. U tome je i paradoks njegove pojave: jedan dan je globalna zvijezda koja puni hale, a već sutradan biciklom kruži Sarajevom, tražeći isti onaj mir u ulicama kojima je odrastao. „Volim maratone, ne volim trke na 100 metara; volim kada se moja pjesma sluša i nakon 30 ili 40 godina“, često ističe, podsjećajući da je strpljenje temelj svake trajne umjetnosti.

Najnoviji album „Mi“ došao je kasnije nego što je planirano, jer je pandemija usporila planove, ali taj zastoj otvorio je prostor za dvije priče koje su ga duboko dotakle – „Zauvijek ovako“ i „Neka bude đula“. Prva je posveta supruzi Ameli, njihovom „prvom neotplesanom plesu“, malom dugovanju iz vremena odricanja, kada je insistirao da nastavi fakultet i kada su živjeli na „esencijalnom minimumu“. Druga je pjesma koju je nazvao „malom groznom smrću od koje ostaneš živ“ – toliko teška da ju je, kaže, pokušao zaboraviti, ali se ona vraćala sve dok je nije snimio u jednom dahu. Njegove pjesme nastaju iz stvarnih razloga i zato ostavljaju trag.

• U karijeri ga je pratila želja za pravim susretima i nezaboravnim saradnjama. S Halidom Bešlićem dugo je priželjkivao duet; „Briga“ je krenula kao pop, pa se zavrtjela u narodnjačkom senzibilitetu, gotovo kao eksperiment koji je postao javna tajna brže nego što je želio. Vrijeme je donijelo još slojeva: Koševo kao životni krug, stadion djetinjstva i snova, mjesto gdje nogomet ustupa gitarama, a sjećanje na Kemala Montena pali svjetlo nostalgije. Kao dijete Sarajeva, često govori da je želio „da cijela Juga bude jedna avlija“ – sjećanje na komšiluk u kojem su se miješale vjere i navike ostaje njegova tiha matrica svijeta.

Klix donosi da iza šuštanja reflektora stoje godine sumnji, rada i neodustajanja. Bilo je poslove u pogonima, mirisa ulja i teškog zraka, dana u kojima je na komadićima papira zapisivao stihove i govorio kolegama iz šale i prkosa: „Gledaćete me na televiziji.“ Bilo je i noći mujezina, dana kožara, traženja prvih bendova i producenata. Bilo je, kaže, i „ruba“, onog psihičkog, kad se rat, razdvojenost porodice i česta putovanja između Sarajeva i izbjeglištva preliju u depresiju zbog koje se činilo da je sve isto: i život i smrt. Izvlačila su ga pravila, rad i red: strog raspored kao rukohvat. Ponekad je razmišljao i o odustajanju od muzike, preispitujući vjeru i poziv, čak i na hadžu tražeći znak da li da utiša glas. „Nije mi se uslišilo – i dalje pričamo o muzici“, kaže uz osmijeh koji krije oluje.

• Ta ista muzika postala je most prema drugima. Brena je dobila „Jablane“ i „Igraj, dragi“, s Vesnom Zmijanac otpjevao je „Kad zamirišu jorgovani“ koji je preokrenuo planove u hodu; Zdravku Čoliću dao je pjesme koje su postale dio njegovog identiteta, a „Supermen“ sa Željkom Joksimovićem krenuo je iz melodije koja ga u početku nije osvojila—dok se, iz drugog slušanja, nije otvorila cijela priča. Pjesma „Da šutiš“ nosi tuđu, a opet svoju ljubavnu patnju: posveta Emki Huseinbegović, izgubljenoj u borbi s bolešću, gdje je Eldin rekao da bi, znajući svu težinu, opet izabrao nju. U tim spojevima ima njegove tihe estetike: pjesma je istina kad podnese tuđu bol.

Nije izostala ni uloga u širem, zajedničkom glasniku – „Jedna si jedina“ je bila more nada u vremenu kada se činilo da ih nema dovoljno. Nezaboravni nastupi prerasli su lokalne okvire: Royal Albert Hall, Madison Square Garden, i opet Koševo, kao kuća u koju se vraća. Sa scene često poručuje da velike želje stanu u malo: da unuci rastu u miru, rame uz rame s tuđom djecom, kao nova avlija umjesto stare.

U središtu svega je Amela: djevojka iz imućnije kuće koja je s dečkom zanatlijom krenula u neizvjesno, pa su krišom izgovorili „da“. Njeni su roditelji, kaže, trebali vrijeme; njih dvoje su trebali upornost i nadu. On tvrdi da „pravu ljubav“ čine ne uvjeti nego odluka bez kondicionala, i zato „Zauvijek ovako“ nije tek refren nego zapis prvog plesa koji se nikad nije dogodio. U kući danas ima i unučiće, i to mu je najdraže kada zavjese padnu, a zvuk se utiša. U taksiju, vozač mu veli da su mu djeca „poštena i lijepo odgojena“—to je nagrada nad nagradama.

• Njegov put je i priča o nepravoj i pravoj mjeri uspjeha. Na početku su diskografi okretali glavu, dok jedan producent nije vidio sjeme i pružio ruku. Ponekad su se pragovi preskakali „u jednom koraku“: čašica za hrabrost na ivici odustajanja pretvorila se u prag stvaranja. Iz djetinjstva je ponio i odsustvo oca, ali i majku koja je, često bez mnogo, nalazila načine da dijeli – žena koja je brinula da „bude i otac i majka“, i koja je u njega ponekad sumnjala ne zato što nije voljela umjetnost, nego jer je željela sigurnost djetetu. U toj napetosti između sna i reda oblikovala se njegova upornost.

Na evropskoj pozornici pojavljivao se više puta, gradio album po album, od „Sredinom“ do „Bureka“, strpljivo slažući balade koje nose i bol i nadu, i refrene koji postaju zajednička imovina publike. Uvijek se vraća jednostavnom: „Čovjek ili jeste ili nije; ako jeste, novac ga ne mijenja“. Kaže da i danas voli burek i ćevape, kao nekada, i da je „samo list na vjetru“ koji se trudi biti bolji.

Blic podsjeća da iza svih tih hitova stoji čovjek koji je više puta krenuo ispočetka, koji je znao kad treba stati i udahnuti, i koji je naučio da je porodica temelj, a muzika put. Njegove želje su se smanjile na jednu veliku i jednostavnu: da generacije koje dolaze odrastaju u miru. Zato njegova priča nema tačku, nego zarez: svaki koncert još je jedno svjedočanstvo da pjesma može biti dom, da se iz najmanjeg studija može čuti najveći refren, i da se iz tihe sarajevske ulice može stići do svjetske pozornice – a ostati svoj.

Ako se njegov život sabere u jednu rečenicu, ona bi glasila: umjetnost je maraton. Traži da se svaki korak pređe sam, ali nagrada je u tome što se na kraju shvati da nisu samo stihovi sazrijevali s publikom—sazrijevao je i čovjek koji ih pjeva.