Obilne padavine su pretile celom regionu,na sve strane je padala jaka kiša koja je uzrokovala veliki broj poplava,materijalnih šteta a i izgubljenih života nažalost.U moru tužnih vesti Vam donosimo jednu hvale vrijednu.
U trenucima kada priroda pokaže svoju surovost, često na površinu isplivaju i najljepše osobine čovječanstva. Dok se Sanski Most ovih dana bori s razornim poplavama, jedna stvar postaje jasna – solidarnost, ljudskost i zajedništvo ne poznaju granice, vjere ni boje zastave.
Dok voda neprekidno nadire, ruši obale i ulazi u domove, stanovnici ovog malog, ali ponositog grada pokazali su nešto mnogo veće od same borbe za spas imovine – pokazali su ljudsku veličinu.
Ramazanski duh i borba protiv poplave
U danima svetog mjeseca Ramazana, kada vjernici poste, mole se i preispituju svoje vrijednosti, na ulicama Sanskog Mosta ne vladaju samo zabrinutost i panika. Umjesto toga, vlada jedinstvo. Građani, volonteri, pripadnici civilne zaštite, komšije, rodbina i potpuni neznanci – svi rame uz rame već preko 24 sata bez prestanka rade na spašavanju grada.
Voda ne pita ko si, odakle si, u šta vjeruješ – ali ni Sanski Most nije pitao ništa kad je trebalo pomoći. Ulice grada prepune su ljudi koji pune vreće pijeskom, grade privremene nasipe i pokušavaju zaštititi domove, škole, bolnice – i bogomolje svih vjera.
Zajedno, bez obzira na vjeru: slika koja nadahnjuje
Jedan prizor posebno je ganutljivo podsjetio sve nas na to kakvo društvo želimo biti. Na području Poljaka, nedaleko od Prve sanske škole, voda je prijetila da uđe u katoličku crkvu, jednu od rijetkih u tom dijelu grada. Umjesto da samo posmatraju, muslimanski vjernici, mnogi od njih iscrpljeni postom, uzeli su lopate i vreće i krenuli da zaštite crkvu svojih komšija.
Bez ijedne riječi o tome ko kome pripada – svi su pripadali jednoj ideji: da se sačuva ono što je sveto, ljudsko i zajedničko. Vreće s pijeskom su se punile brže nego što je voda pristizala, i za nekoliko sati stvoren je bedem koji je zaustavio poplavu.
To nije bila samo borba protiv prirode – to je bila pobjeda čovječnosti nad podjelama.
Volonterizam kao kičma zajednice
Ulogu heroja ovih dana preuzeli su obični ljudi: mladići s motikama, stariji mještani s čizmama do koljena, majke koje u rukama drže vreće teže od vlastite težine, učenici, profesori, medicinski radnici, imami, svećenici… svi su pokazali kako nije važno šta neko nosi na glavi, već šta nosi u srcu.
Mnogi od volontera nisu ni iz Sanskog Mosta. Došli su iz okolnih mjesta, pa čak i drugih kantona. Nisu došli po slavu ni zahvalnicu, već zato što nisu mogli mirno gledati kako jedan grad tone dok drugi šute.
Mediji prenose, srca pamte
Iako su lokalni portali i mediji prenijeli ovu dirljivu priču, snaga događaja leži u onome što se desilo izvan kamera. Djeca koja su prvi put vidjela da se u nevolji ne pita ko si, već se pomaže jer si čovjek. Stariji koji su plakali jer ih je podsjetilo na neka bolja, prošla vremena.
Na društvenim mrežama kruže fotografije i kratki snimci iz Poljaka – ruke prljave od blata, osmijesi umorni ali iskreni, pogledi puni nade. Svaka od tih slika ima jednu poruku: “Zajedno možemo sve.”
Zaključak: Grad sa dušom
Sanski Most nije grad poznat po bogatstvu, velegradskim sadržajima ili raskošnoj infrastrukturi. Ali ono što ima – ne može se kupiti. Ima ljude velikog srca, koji ne čekaju da im neko kaže da treba pomoći. Koji u Ramazanu pomažu crkvi, a u miru grade mostove umjesto zidova.
Ovo nije samo priča o poplavi. Ovo je priča o otpornosti, empatiji i istinskom zajedništvu. I neka ostane zapisana kao podsjetnik svima nama da nema većeg bogatstva od ljudskosti.
Sanski Most je dokazao da se grad ne gradi samo ciglom i betonom, već srcem i dušom svojih ljudi.
