Poznata legenda narodne glazbe Rade Petrović nedavno je progovorio o nimalo blaženim sjećanjima na svoje godine formiranja, oblikovana razvodom roditelja i nedostatkom strasti prema akademskom svijetu. Vlastitim riječima, talentirani umjetnik koji stoji iza popularne himne Šumadijo, Šumadijo, rekao je da je njegova umjetnička odiseja započela u dobi od 14 godina, potaknuta njegovim buntovnim duhom i dubokim utjecajem osobnih poteškoća, uključujući gubitak najmilijih i sinovljevu borbu s bolešću.
Istakao je značaj Petrovićevog susreta sa suprugom Olgom, a zajedno su odgojili svoja dva sina, Dragana i Zorana. Međutim, tragedija se dogodila 1987. kada se Dragan vratio iz vojske i saznao poražavajuću vijest o Olginoj smrti. Sa samo 22 godine Dragan se morao suočiti s bolnim gubitkom voljene supruge. Olga se borila s bubrežnim nefritisom, stanjem koje je prvotno otkriveno nakon rođenja njihova mlađeg sina Zorana. Nažalost, njezino se zdravlje postupno pogoršavalo, što je u konačnici dovelo do njezine prerane smrti. Samo mjesec dana prije Olgine smrti, Zoran se razbolio. Slučajno sam bio kod Radeta, eksperimentirao s pjesmama, kad me hitno nazvala Olga i javila mi da se Zoranovo stanje pogoršava. Bila je sreća što sam bio u neposrednoj blizini i mogao ponuditi pomoć. Po dolasku zatekao sam Zorana kako sjedi za stolom i pokušava jesti, ali je on izbacio hranu s neobičnim izrazom lica.
Prethodno sam zbrinuo bolesnika u “Lazi Lazareviću” i brzo okupio tim pojedinaca koji su pomogli u njegovom transportu u bolnicu. Unatoč nedostatku osoblja tijekom tjedna, uspješno sam locirao medicinsku sestru koja me uputila da hitno dovedem Zorana. Čak su se raspitivali o njegovoj drogi, ali sam ih uvjerio da je čist. Nakon njegova usamljenog dolaska, liječnik je priopćio vijest da će morati ostati u bolnici. Tu je ostao tri dana prije nego što je prebačen na pristanište Padina. Rade je objasnio: “Dijagnoza je bila shizofrenija.” Ti su dani bili ispunjeni velikim nedaćama za Dragana, Olgu i mene. Olga je plakala nad nesretnim okolnostima koje su zadesile nekoga tko je tek krenuo na životni put, sada naizgled predodređen za život bez svrhe.
To je bila naša stvarnost – nije mogao raditi, zasnovati obitelj ili se baviti bilo kakvim smislenim aktivnostima. Preko svojih veza u ‘Jugoleku’ uspio sam nabaviti potrebna sredstva za dijalizu za Olgu, a dijalizu sam obavljao sam kod kuće. Jednom mjesečno dobivali bismo dostavu svih potrebnih potrepština. U međuvremenu, Zoran je ostao u bolnici cijelu oštru zimu 1987. Svaki dan, od podneva do pet popodne, probijao sam se do Zorana. Prizor njegovog narušenog stanja bio je doista poražavajući, pogotovo kada se uzme u obzir njegovo prijašnje sportsko umijeće kao nogometaša reprezentacije. Činilo se da mu koža jedva prianja uz tijelo. Olga bi mu, s nepokolebljivom predanošću, svaki dan pripremala hranjivu juhu, pažljivo je pakirajući uz ostale namirnice u termosicu. Činilo se da je izgubio svaku želju za jelom osim ako nisam osobno odvojio vrijeme da ga nahranim.
U našem putovanju dugim i uskim hodnicima, od kojih se svaki proteže stotinjak metara, trudio sam se osigurati mu udobnost. Davao bih mu darove, pa čak i pribjegavao podmićivanju. Bio je zatvoren u posebnu prostoriju, pod stalnim nadzorom medicinskih sestara iza staklene barijere. “Samo tjedan dana nakon Draganova povratka iz vojske, već ga je čekao posao u školi”, prisjetio se. U to vrijeme sam imao ograničene mogućnosti pjevanja, jer to jednostavno nije bilo izvedivo. Bilo da je riječ o Olgi ili meni, uvijek smo se pobrinuli da kupimo sokove za bebu i dostavimo ih uz njegove obroke. Tog sam dana osjetila jaku želju da ustanem i donesem sokove, ali Olga je inzistirala:
“Ostani u krevetu, odmori se. Ja ću se pobrinuti za dijalizu, a Dragan neka obavlja svoje obaveze.” S tim riječima dala mu je novac i on je otišao. Tragično, po povratku je otkrio srceparajuću vijest da mu je majka preminula, a njezine posljednje trenutke provela je ljuljajući u mojim rukama. Jednom je izgovorila rečenicu “O, Rade, o”, pripadala je meni, ali naša veza je već bila pukla. Na kraju sam otkrio istinu da je premjestila poslasticu, što je rezultiralo istjecanjem sve tekućine ispod njezina tijela. Inzistirali su da je potrebna operacija, obećavajući njezinu učinkovitost. Ipak, nakon operacije uspjela je povratiti tek privid svjesnosti. Dok smo odlazili iz medicinske ustanove, priznala je: “Svaka od osam osoba s kojima sam dijelila krevet je nestala, a sada sam ja na redu. Sama pomisao na postojanje bez tebe je nepodnošljiva.” Složio se s njezinim osjećajima.
