Tema današnjeg članka bavi se izazovima koji se javljaju u porodičnim odnosima, a naročito u vezi s ulogama maćehe i njenim odnosom prema očevom djetetu. Ovaj tekst donosi iskrenu priču o čovjeku koji se suočava s poteškoćama u braku, posebno kad je u pitanju odnos njegove supruge prema njegovom sinu iz prethodne veze.
Ovo je priča o tome kako, unatoč ljubavi i pažnji koju osjeća za svoju ženu i djecu, njegova unutrašnja borba zbog nejednakog tretmana njegovog sina može ugroziti harmoniju u porodici.
Imam osam godina braka s suprugom i iako naš odnos nije savršen, zaista imamo dobar brak, pun pažnje, međusobnog poštovanja i ljubavi. Zajedno imamo dvije kćerke, od kojih je jedna stara 5, a druga 2 godine. No, ono što je za mene postalo pravi problem jeste odnos moje žene prema mom sinu, koji dolazi iz prethodne veze. Moj sin ima 10 godina, i, nažalost, odnos koji moja supruga ima prema njemu vrlo je hladan.
Zadnje vrijeme se sve više osjeća da ga gotovo ne primjećuje. Ponekad kao da moj sin uopšte ne postoji za nju. Znam da nije jednostavno biti maćeha, ali ponašanje moje žene prema mom sinu, u kojem je gotovo nevidljiv, postalo je nešto što ne mogu ignorisati.
- Nedavno se desila situacija koja je bila za mene prelomna tačka. Proslavljali smo 5. rođendan naše kćerke. Bilo je puno ljubavi i uzbuđenja, svi su bili tu, svi su pjevali, smijali se i uživali u trenutku. I, kao obitelj, napravili smo tradicionalnu grupnu sliku za uspomenu. Zamolio sam mog sina da stane sa svima na tu sliku, da se svi zajedno zabilježimo, jer je to bila obiteljska proslava. Međutim, ono što se dogodilo odmah nakon toga, ostavilo me bez riječi.
Moja supruga je, nakon što je slika napravljena, jednostavno pogledala mog sina i rekla: “Izadji sa slike, pomakni se malo sa strane, želim sliku samo sa svojom djecom.” Taj trenutak mi je slomio srce. Možda se to čini kao sitnica, ali za mog sina to je bilo teško iskustvo. Bio sam svjestan da je u tom trenutku osjećao kao da nije dovoljno dobar, da nije „pravi član porodice“.
Kada sam to čuo, više nisam mogao da ćutim. Izgubio sam kontrolu i rekao joj: “Mi trebamo biti jedna porodica, a moj sin zaslužuje da ga voliš i poštuješ kao svoje vlastite djecu.” Taj trenutak za mene nije bio samo razgovor – bio je to poziv na promjenu, na jednakost i na shvatanje da svi članovi obitelji zaslužuju istu ljubav i pažnju.
Moram napomenuti da je biološka majka mog sina umrla prije dvije godine. Moja supruga je sada jedina ženska figura u njegovom životu, a taj gubitak koji je moj sin pretrpio ne bi smio biti povećan još jednim odbacivanjem od strane osobe koju on smatra svojom majkom. Zbog toga me najviše uznemirava pomisao da bi moj sin mogao doživjeti psihološku štetu zbog nedostatka podrške i ljubavi od strane moje supruge. Želim da odraste u okruženju u kojem je voljen, poštovan i prihvaćen, i to ne samo od mene, već i od nje, koja je sada njegova maćeha.
- Ponekad je teško premostiti te emocionalne razlike između rođene djece i djece iz prethodnih veza. Međutim, to ne znači da djeca iz različitih obitelji ne mogu biti voljena i tretirana jednako. Svaka osoba u obitelji zaslužuje istu ljubav, poštovanje i prihvaćanje. Ovaj trenutak mi je pokazao koliko je važno da se zaista razumijemo kao porodica i da se trudimo da stvorimo harmoničan i ljubavan dom za sve.
Sada se suočavam s izazovom da ne dozvolim da moje dijete bude na bilo koji način izostavljeno ili zanemareno. Moj sin zaslužuje ljubav i pažnju, baš kao i bilo koje drugo dijete. I nadam se da će moja supruga shvatiti da prava porodična ljubav ne poznaje razlike među djecom, bez obzira na to kako su došli u naš život.
Na kraju, vjerujem da će moj sin, uz podršku mene i drugih bliskih osoba, naučiti da nije ništa manje vrijedno od drugih, da nije manje voljeno i da je zaslužilo da bude ravnopravan član naše obitelji
