Priča Li Đingzi, majke koja je nakon 32 godine pronašla svog sina Mao Jina, izuzetno je emotivna i puna nade, posvećenosti i borbe. Počela je još 1988. godine, kada je njen dvogodišnji sin nestao izvan njihove kuće u Ksijanu, glavnom gradu provincije Šanksi u centralnoj Kini. Iako su godine prolazile i mnogi tragovi bili lažni, Đingzi nije odustajala. Njena borba za ponovni susret sa sinom postala je simbol nade i istrajnosti, ne samo za nju, već i za mnoge druge roditelje čija su deca nestala ili bila oteta.
Početak potrage
Sve je počelo jednog oktobra, kada je Đingzi dobila telegram od svog poslodavca, koji ju je naterao da hitno napusti selo i vrati se kući. Iako nije imala nikakvih naznaka da se nešto loše dešava, ubrzo je saznala strašnu vest – njen sin je nestao. Do tog trenutka, Đingzi je verovala da je možda jednostavno zalutao i da će ga uskoro pronaći. Međutim, kako su dani prolazili, nije bilo nikakvih tragova, niti je neko pronašao njenog sina.
Njena potraga počela je sa pisanjem letaka, obaveštavanjem medija i prekopavanjem cele oblasti u potrazi za Điu Điuom. Nažalost, nijedna od tih akcija nije dala rezultate. Ubrzo je postalo jasno da nije samo njen sin nestao – otmica i trgovina decom postajali su sve veći problem u Kini, naročito u periodu kada je na snazi bila politika jednog deteta. Iako Đingzi nije bila svesna tog problema u trenutku kada je njen sin nestao, kasnije je saznala da je trgovina decom postala ozbiljna prijetnja.
Posvećenost i borba
Iako je Đingzi prošla kroz mnogo emocionalnih padova i ličnih gubitaka, njena potraga nije prestajala. Četiri godine nakon nestanka njenog sina, Đingzi i njen muž su se razveli, ali ona nije prestajala da traži Điu Điu. Svakog petka, nakon posla, putovala je u različite provincije Kine, istražujući svaki trag koji bi mogao dovesti do njenog sina. Godinama je proveravala sve sumnjive tragove, iako nijedna istraga nije dovela do željenog rezultata.
Njena borba za reunifikaciju sa sinom postala je javna. Kroz godine je formirala mrežu porodica čija su deca nestala, sarađivala sa volonterima i organizacijama koje su pomagale roditeljima da pronađu svoje nestale mališane. U isto vreme, pokušavala je da pomogne i drugim roditeljima da ponovo pronađu svoju decu.
Promena u potrazi i tehnologija
Jedan od ključnih trenutaka u ovoj potrazi dogodio se 2009. godine, kada je kineska vlada stvorila bazu podataka DNK, koja je omogućila roditeljima da registruju DNA podatke svoje dece u pokušaju da ih pronađu. Ovo je bio veliki korak napred, jer je omogućilo povezivanje mnogih porodica sa njihovim nestalim članovima, ali Đingzi je i dalje čekala svoj trenutak.
Iako su mnoge godine bile ispunjene lažnim tragovima i obmanama, Đingzi nije gubila nadu. Svaka nova informacija koja je dolazila, čak iako se kasnije pokazivala kao lažna, bila je motivacija za nastavak potrage. Godinama je putovala širom Kine, upuštajući se u nesigurne situacije, sve dok nije naišla na pravi trag.
Ponovni susret nakon 32 godine
Nakon više od 300 lažnih tragova, Đingzi je konačno primila poziv koji će promeniti njen život – njen sin je pronađen. Mao Jin je identifikovan kao odrasli muškarac iz Čengdua, koji je bio otet kao mali i odgojen od strane drugih roditelja. Kad je DNK test pokazao podudaranje, Đingzi je saznala da je njen sin pronađen, ali je morala čekati još nekoliko dana do njihovog susreta.
Kada je 18. maja 2025. godine konačno došao trenutak njihovog susreta, Đingzi je bila uplašena i nervozna. Zamišljala je da li će je njen sin prepoznati, hoće li je prihvatiti, ili će možda sve to odbaciti. Međutim, u trenutku kada su se sreli, Mao Jin je potrčao ka svojoj majci, zovnuo je “Majko!” i obgrlio je, ponovo vraćajući se u njen zagrljaj.
Zaključak
Ova priča nije samo o jednom majčinom borbenom putu da ponovo pronađe svog sina, već i o tome kako se kroz istrajnost, ljubav i posvećenost može doći do cilja, ma koliko on bio dalek. Đingzi je, uprkos ogromnoj patnji i gubicima koje je pretrpela, nastavila da se bori za svoje dete, a kroz svoj rad pomogla mnogim drugim roditeljima da ponovo pronađu svoju nestalu decu. Njena priča je svetli primer nade i ljudske snage, koja pokazuje da ni najteže okolnosti ne mogu ugasiti želju za ponovnim susretom sa voljenim osobama.
